Domoljubni zapisi

Te sudbonosne godine
čule ste plač naše domovine
kad su joj krvoloci i dušmani
zabadali nož u svakoj rani.

Niste čekale, dragovoljno došle,
na paklene bojišnice pošle
hrabro, srcem svim
pod barjakom našim najdražim.

Hrabre i mlade, heroine Domovinskog rata,
ponos nas domoljuba i Hrvata
jer ste veliki obol za slobodu dale,
niste ste smrti i četnika bojale.

Pamtimo, mi, vaša braća ne zaboravljamo,
u svojim srdašcima vas nosimo,
ne damo da vas zli dušmani blate,
vi ste časno branile nas Hrvate.

Braniteljice Domovinskog rata
upisane zlatnim slovima
u povijest nas Hrvata !

Mlada i hrabra djevojka iz Gline
dobrovoljno stala u obranu domovine,
nije se bojala neprijatelja i smrti,
ponosno koračala po prvoj crti.

Sa braćom svojom,  svojim suborcima
poraze zadavala zlim dušmanima
i sa svojim  ubojitim minobacačima
nanosila teške gubitke zlim dušmanima.

Djevojka ova, iz banijskog kraja
herojski stala u obranu rodnog zavičaja
i Hrvatske voljene domovine,
pamti uvijek kćeri i ti sine.

Jasminka, naša mlada heroina,
nek zna voljena domovina
da je srcem za nju ratovala
i ranjena  bila, al nije nikad odustala.

Jasminka, braća tvoja u srcu te nose,
svojom Gromicom se ponose!

U teškim danima za lijepu našu Domovinu
krenule ste, da stanemo na put tiraninu,
hrabro i ponosno na prvoj crti
niste se bojale  crne smrti

S domoljubljem i krunicom oko vrata
branile ste svetu Domovinu Hrvata,
ponosno, bez straha i panike
hrabro ste koračale uz ostale ratnike

Hvala vam, djevojke od srca,
bile ste gdje gori i gdje se puca
i pod cijenu vlastitog života,
stale ste u obranu hrvatskih ljepota!

Naše  drage braniteljice,
naše tri Gromice,
na prvoj  paklenoj crti
s nama prkosili smrti.

Premlade i hrabre djevojke
uvijek su bile uz svoje ratnike
i  djelile s njima  sreću i boli,
pokazale kako se Hrvatska voli.

Naše drage braniteljice,
naše tri Gromice,
djevojke srca junačka,
ponosi se njima naša Hrvatska.

Nađe drage braniteljice,
naše heroine, tri Gromice,
Ana Maria, Ivanka i Ana,
velika potpora nama tih ratnih dana .

Pišu istinski stihovi ovi
hrvatski puče ne zaboravi
naše tri drage Heroine;
On esu ponos naše domovine !

Hrabra Majka Kata Šoljić, Majka je svih Hrvata.
Ta sveta trpeća duša iznjedrila mnogo ljubavi,
a njezini Sinovi snivaju vječno u svojoj slobodnoj Domovini !

Kata Šoljić, hrabra Sestra u Hrvata, izgubila je
u drugom svjetskom ratu od Titovih monstruma
četiri svoja brata.

Ta Majka junakinja što svojim bolima orosila
Domovinu u grudima je ostala oštra bol
za cjelokupnu hrvatsku omladinu!

Kata Šoljić, sveta duša od svekolikog stradanja,
u besanim noćima dižu se uzdasi za
svekolika hrvatska nadanja.

Kati Šoljić, ponosnoj velikoj kćeri u Hrvata i nebo
daje počast. Jer je odgojila svoje hrabre Sinove
vrednije od zlata!

Hrabroj Majci Kati Šoljić, ispjevah ovu odu
koja dade svoje hrabre Sinove, na oltar Domovine
za hrvatsku slobodu!!

Nekad Papuk planina,
danas, duboka crna tajna,
krvlju nevinom natopljena,
u utrobi tvojoj istina
bolna i sakrivena.
A dragih nam nema i nema!?

Grobovi bez križa i imena,
žrtva krvniku ista,
dijete, muškarac ili žena.
Trava od praznih traženja,
ugažena,
pod zemljom tajna,
neotkrivena.
A dragih nam nema i nema!?

Gdje je to nestala pravda?
Čekamo ju pustih godina,
jučer, danas i ovdje sada.

Tu negdje, ne znamo gdje,
lutaju naše drage,
n ispovjeđene duše,
nikome ostavljene,
nedužne i izgubljene...
Tražimo VAS u godinama,
praznim i nepovratnim.
Živimo u traženjima uzaludnim.
U neprospavanim crnim noćima,
u beznadnim nadanjima,
gorčinom okovanim pitanjima.

Gdje je to nestala pravda?
Da dragi grobak,
tražimo godinama,
jučer, danas i ovdje sada.

Majko, ja se spremam za odlazak.
Težak će biti naš rastanak.
U Tvojim ću očima suze vidjeti
i bol će majčinsku dušu parati.
Rastanak naš će biti bolan,
al' cilj je sveti, pa ići moram.
Ako mi rekneš „Idi sine!“
Srce će moje puć' od miline.
Ovdje ostavljam majku heroja
i neću se bojati ni jednog boja.
Znat ću da moram izboriti sreću.
Na povratku, majko, mislit neću.
Već kako svetu izborit slobodu.
Tebi majko i svome narodu!
Zato mi reci, bori se, mali,
za što su tvoji djedovi pali!
Hrvati slavni, oni su bili,
stopama njihovima, sine moj, idi !

Ponosna sam Hrvatica,
dičnog roda svoga,
ne bojim se nikoga,
doli Boga svoga.

Hrabri i časni branitelji i generali,
roda hrvatskoga,
čuvala Vas Marija Djevica,
i obranila od hrvatskih izdajica.

Osudiše ponosnog generala Praljka,
oni koji za Boga ne znaju,
i zato našu Domovinu kroje,
jer nikoga se ne boje!

Veleizdajnici hrvatskoga roda,
za izdaju ne bojite se Boga,
jer u vama nema vjere,
i tama iz vas bije, dok vas ne ubije!

U vašim srcima još uvijek,
ubojica Tito mržnju sije,
i vi mislite da može biti kao prije,
ubijati i mučiti nevine Hrvate.

Domovina je samo jedna,
i dok srce u Hrvata bije,
Hrvat će za nju da gine,
Bogu se moliti i samo njega se bojati!

Kao dijamante čuvam ponos i vjeru,
nasljeđe mojih dragih,
Što davno su otišli…

Ponos i vjeru,
Dajem i tebi kćeri i tebi sine,
Ne zaboravite nikad
sveti lik Domovine,
tu plodnu njivu
naše duboko korijenje,
uzdignuta čela,
glasno govorite,
tko ste i što ste,
odakle ste,
porijeklom se ponosite,
do riječi svoje držite,
tuđe poštujte,
Domovinu svoju životom branite!

I danas redak za redom,
crnom tintom ispisuješ, pišeš i tugu iz oka brišeš,
ne znaš koju adresu da napišeš.
ON u nekoj nebeskoj ulici živi,
ni broja njegovog doma nemaš,
ništa više o njemu ne znaš.

Njegova duša u tvojoj duši još samo živi,
Njegovo ime uklesano u kamen sivi,
ti sinovi naši otišli su prvi.

Na tijelu izblijedjela crnina,
u životu neka tupa praznina,
nigdje više ni traga od sina.
Ostala nam samo Domovina,
bolom duša ispunjena,
sinova nada neostvarena.

Već godinama kolovoza petoga
sjećamo se Oluje i rata
kad životom su branili svoje
otac uz sina,brat do brata.

Živote žalili nisu
mladi i hrabri su bili
o slobodi i boljem životu
sinovi mnogi su snili.

Kroz vatru i kišu granata
s krunicom oko vrata
dok majke za sinove mole
i pada suza zbog brata.

Znali su da teško će biti
al ljubav je bila jača
dok slušali uzdah su staraca
i jeku dječjeg plača.

Srca su kucala hrabro
dok branili Oni su svoje
zbog njih se na tvrđavi vijori
zastava crvene,bijele i plave boje.

Prošli su križni put
da slobodna bude Zemlja mala
u povijest su zapisane riječi
Oba..Oba su pala.

Neka im je Hvala i slava
jer donijeli Oni su slobodu
ocu,majci,baki i djedu
i cijelome hrvatskome rodu...

Ne gazite grobove junaka
Vi, što dragu dišete slobodu
Jer njihove živite živote,
Ne mutite od izvora vodu!

Sjajna zvijezda na vrh neba
Ne rađa se zbog vrednote vaše.
Nego svijetu spram junaštva onih
Koji za vas svakog života daše.

Istom ova domovina draga
Sjajom svoje velebne ljepote,
Tek dijelom usporedit se može
Veličinom njihove vrednote

Croacio, puno puta se rađaš
Isto gnijezdo više puta činiš
Pa pripazi za ljubav junaka,
Istu grešku da opet ne učiniš.

Na svom stablu svoje gnijezdo sviti
Nek tvoj korijen temelje ti grije
Snagom krila soko će se dići
Ponad svoje zemlje najmilije.

Ime tvoje svetinja je nama,
Domovino najljepša na svijetu.
Prah junaka što u sebi kriješ
Nek procvjeta u najljepšem cvijetu.

A svi oni što od svoje zlobe
Na koljena pred tuđinom kuču,
Na sebe će baciti prokletstvo
One hule što nad tobom viču.

Svima njima što živote daše
Neka bude tvoja zemlja laka
Bar zbog svete povijesti nam teške;
„Ne gazite grobove junaka!“

Samo moje suze
znaju što je bol.
Tihi, crni, okrutni
žarač zabijen u
njedra života,
prokušanog u bolnoj
muci rađanja snova,
jadnih, blijedih,
nedostižnih nadanja
davljenika života željenog.

Samo moje oči znaju
što je bol duše moje,
pribijen na križ,
visok do očaja, širok do srama,
debelog do krika,
uzaludnog nadanja,
umirućeg sna,
mog nemirnog srca,
mamurnog od
praznog življenja
i slatkih obećanja,
danih usput tako,
kao da je to lako,
kao da to nije ništa.

Bol, bol, bol i samo bol,
ili je to samo želja novog rađanja,
kroz svjetlost boljeg življenja,
budućih dana,
novog praskozorja,
života naših,
bezvoljnih i zaboravljenih,
u vremenu beskrajnog nadanja.

O moja Domovino,
čija si sve bila?
Samo te neki pamte
iz davnina.
Sa tvoje zemlje
brali su cvijeće,
ali tebe svojom Domovinom
priznati nikada neće.
Dan svane,sunce grane
i začu se granata jek.
Za Domovinu svoju mladi
moraju mrijet.
Ivica,Zdravko i Željko
krenuli na put
da svoju Domovinu
obrane i ovaj put.
Granate padaju na travicu meku.
O majko moja mila!
O zbogom posljednji put!
Sunce svane i na grobu
probudi se cvijet.
Zar ja moram
napustiti ovaj svijet?

U Hrvatskoj zemlji
su kosti mog cijelog roda
duhovna snaga od davnog doba
križevi dragi, spomenici nijemi
imena davno upisana....

Davno tu su pušteni moji korijeni
tu tinjaju obiteljski snovi
tu snuju srca domoljubna
tu je ljubav očeva i majčina

Tu je moj dom i domovina
plodna njiva i šljiva stara
moja djedovina
tkani stolnjak, uspomena bakina
tu je moj i nebeski svod
tu je sav moj rod
tu je uklesan moj genetski kod.

Zgarište, pepeo i dim.
Tu dom bio je moj,
sada nema ga više.
Ostadoše uspomene
skrivene duboko u meni.

Podmukao je zločin
ubiti prošlost,
jer stvarnost suzom
iz krvi se rađa.
Prošli su dani ideala
krvlju ispisane ratne priče.

Po zemlji našoj
ne treba više
tisuću godina
ni kapi kiše,
jer zemlja prokletstva
napi se krvi od onih
što ginuli su prvi.

Očajni vapaji
i gorke suze.
Nad tijelo svako
natkri se tuga.
Ruka rata još jednom uze
oca, sina, sestru i brata.      

Granatama zasipana,
napaćena naša
zemlja lijepa,
kroz vjetar rata
bukne snagom
mladosti svoje.

Kroz Bljeskove i Oluje
zalupi glasno
prokleta vrata
ovog krvavog rata.

Posvećeno svim hrvatskim braniteljicama i braniteljima

U jednom danu tolike žrtve...
I Vaša pomoć
i beskrajna hrabrost.
U tom danu toliko pakla...
I vješta umnost Goranovih riječi
i nijema hrabrost Vaših djela,
dok ste ćutke i bez pogovora slušali njegove riječi,
kao da su Vam od Boga date.
I bili ste spremni dati
... svoj život za život ...
... svoj život za smrt ...

Posvećeno samostalnom specijalnom vodu Kobre, Renati koja je tada ranjena, Goranu i svima koji više nisu s nama.

pod tamnim nebom korača sudbina
u teškim vojničkim čizmama
gazi živote, čupa duše
ranjene oči plaču nemoć,
a Nena ih previja toplinom srca
i stavlja dlan na rasparano tijelo
majčinski nježno, sestrinski brižno,
onako kao što umije samo žena

zasipaju zvižduci olovni
para oštrica ubojita
razara dubina,
a Nena neustrašiva
neumorna
sijevajući sa svojim Gromovima
prkosi osmijehom
i svojim zlatnim uvojcima
dok izbija krv kroz sterilnu bjelinu

i nije se okitila lovorima
niti razvila barjake slave
nije ni u prsa se udarila niti jednom
al' neda na dostojanstvo
i nikom u čast da dira
otvorene rane svojih branitelja
zadnjim dahom života
Nena previja ljubav.

Teška je moja sudbina.
S ratišta, jednoga dana
dovezu mi mrtvoga  sina.
Jaučem i vičem:
,,O Bože,
primi duh moj
da ne patim na zemlji toj!“
U žalosti teškoj 
nemam nikog svog
da me povede 
do groba njegovog.
Njegova sestra s dječicom 
u izbjeglištvu je bila.
Ne mogu je zagrliti
i s njom mrtvog sina ispratiti.
Povedite me do groba njegovog
da ne klonem na putu tom.
Sahrana je skromna bila,
dva svećenika mog Ivicu ispratila.
Mirela sa odra hrvatsku zastavu
skinula i meni pružila,
moje srce još više rastužila.
Ja i sve ostale majke,
ponosno dignimo glave,
imale smo sinove  hrabre 
što za nas živote su dali.

Podignuo sam se na prste,
ozaren,
ushićen...
Poljubio sam zastavu svoje domovine.
Grlih je s obje ruke,
licem.
Suze su govorile svoje.
Osjetih sav ponos što ona znači,
što smo prošli da bi je imali.

Pobijedili smo!
Obranili se.
Zastava domoljublja,
istine i pravednosti gore visoko vijori i govori.

Vijori
u čast svima
što žive u ljepoti sjene njene slobode.
Vijori u spomen
na svoje heroje neprežaljene.
Neka vjetrovi hrvatstva zauvijek pušu.

Poštivajmo je,
Preteško smo došli do nje.

Domovinu voli
bori se
moli
svoje ljude ljubi
tiho ruku
stavlja na grudi

a kada pati
samo on će to znati
skroman k'o i prije
tada ga
nitko primijetio nije

suze i krik
nikad svršen čin
to je naš
hrvatski sin

vjetar sam što uzdiše Velebitom
rosa što budi se Slavonijom
kamen krvi natopljen
trobojnicom svetom prekriven
vječno sanjam Domovinu
ljubim svoju jedinu
i nerođenog sina gledam
očevinu nizašto ne dam
majku za oprost molim
i mrtav zemlju svoju volim

ne budi me brate
život dadoh za te
nemoj da klone san
nedosanjan
istinu pod noge ne bacaj
povijest ne vraćaj
ispisana krvava su slova
pokošenih sokolova
čuvaj naše k'o zjenicu oka
i za me napij se životnog soka
bdij na straži
Domovini budi još draži!

u domoljubnoj pjesmi
pojeftinile riječi
ogoljena istina strši
isprljaše je rukoljubom
isprljaše je potrošenim riječima
isprljaše
ogadiše
mi razvojačeni posramljeni
prebiremo po ranama
po kostima
dok po zaraslim vrhovima
poderana trobojnica
usamljeno vijori

u duši prijete zaostale mine
zgažena bol i srušen ponos
misle da nemamo ništa više reći
trebaju samo izborni glas

e, neću šutjeti
hoću vikati
još ću jače voljeti
vojničkim srcem još dišem

kameni dom toplinu čuva
odolijeva buri, kiši
jača sam kada grmi i kada sijeva
pjevat ću o ljubavi
ili me nema

ocrtat ću strelicama kartu
crvenom da volim
plavom pravdom da se borim
crnom kotu da ne zaboravim
nosim olovku u ovome ratu

Sunce nas zrakama svojim dira,
kroz nebo plavo, nebo mira.
Avioni zaklone sunce, olovnu kišu siju!
Ruše, ubijaju, pale... i protiv Boga se dale,
kao da smiju.
Obrana neba se diže!
Srce moje kucaj tiše,
oko moje ne budi umorno,
ruko moja budi sigurno.
Budno na BOV-u trocjevac čeka,
čeka i stinger,
strijela je spremna...
Naciljaj!
Pogodi!
Spasa im nema.
U tragu dima nestaje tama,
dolazi sunce i svjetlost dana.
Ponosno kuca srce junaka,
olovne kiše nema više.
Hrvatsko naša sretna nam budi!
Uz 6.trd nebo je naše sigurno,
za dobar dan i laku noć te ljubi!

Nemirni oblak,
nemirna zbivanja sluti.
Spušta se mrak,
negdje u meni,
vode se ratovi ljuti.

Godine kroz mene prolaze,
teške spuštaju se zjenice.
Bolne misli dolaze,
zar nakon rata ubiše mene?

Sebe umornoga gledam,
pa se Prištine i Pakraca sjetim.
Zašto da se predam,
zar bez metka ću umrijeti?

Gaze me kao mrava,
gaze moral i volju u meni.
Sva moja braniteljska prava,
ostala u sjeni,
svi mi, od svih zaboravljeni.

Čekam slomljen i šutim,
živimo neka čudna vremena.
Više brat nije bratu , brat.
Ne znam, ali slutim,
Da novi dočekat ću rat.