Teška je moja sudbina.
S ratišta, jednoga dana
dovezu mi mrtvoga  sina.
Jaučem i vičem:
,,O Bože,
primi duh moj
da ne patim na zemlji toj!“
U žalosti teškoj 
nemam nikog svog
da me povede 
do groba njegovog.
Njegova sestra s dječicom 
u izbjeglištvu je bila.
Ne mogu je zagrliti
i s njom mrtvog sina ispratiti.
Povedite me do groba njegovog
da ne klonem na putu tom.
Sahrana je skromna bila,
dva svećenika mog Ivicu ispratila.
Mirela sa odra hrvatsku zastavu
skinula i meni pružila,
moje srce još više rastužila.
Ja i sve ostale majke,
ponosno dignimo glave,
imale smo sinove  hrabre 
što za nas živote su dali.

Ivanka Plažanin
  Domoljubni zapisi - Sve