Samo moje suze
znaju što je bol.
Tihi, crni, okrutni
žarač zabijen u
njedra života,
prokušanog u bolnoj
muci rađanja snova,
jadnih, blijedih,
nedostižnih nadanja
davljenika života željenog.

Samo moje oči znaju
što je bol duše moje,
pribijen na križ,
visok do očaja, širok do srama,
debelog do krika,
uzaludnog nadanja,
umirućeg sna,
mog nemirnog srca,
mamurnog od
praznog življenja
i slatkih obećanja,
danih usput tako,
kao da je to lako,
kao da to nije ništa.

Bol, bol, bol i samo bol,
ili je to samo želja novog rađanja,
kroz svjetlost boljeg življenja,
budućih dana,
novog praskozorja,
života naših,
bezvoljnih i zaboravljenih,
u vremenu beskrajnog nadanja.

Verica Marunček
  Domoljubni zapisi - Sve