Vlak za Vukovar
Vlak za Vukovar
Srušena željeznička stanica,
8. lipanja 1997. 11 sati,
piše na žigu pričuvne pošte na malom drvenom stolu,
na bivšem željezničkom kolodvoru,
na ruševini ruševine,
visi klimava metalna ploča VUKOVAR!
Putnici povijesnog vlaka cijelu noć nisu spavali.
Uzbuđenje, iščekivanje i očekivanje,
prema hrvatskoj Hirošimi da se krene,
tisuću srca ušlo mi u vene…
Na peronu Željezničkog kolodvora u Zagrebu
tog lipanjskog jutra jedna duša smo bili,
svaki vagon vlaka, hrvatskim barjacima okitili,
u grad boli, tuge i ponosa krenuli.
Ante Gotovina, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, mi i ratni generali.
Bjelovarsko-bilogorski tamburaši zapjevali,
pjesmu za pjesmom putem ko pleter nanizali,
sve smo hrvatske pjesme do Vukovara otpjevali!
Bijele ruže su nam u ruke dali,
dok smo se vlakom lagano približavali,
a ono s lijeva i desna,
neka mala i velika čeljad bijesna
pljuje, psuje , prijete i sa tri prsta mašu,
ubojice našeg Vukovara,
htjeli bi i dušu našu.
Sram vas bilo, mi ne želimo ništa vaše,
dajte mira onom što je vjekovima Naše.
Suze mi pogled nad ruševinama zamutile,
što su četničke horde od Vukovara učinile,
sve hrvatsko ubile, zapalile i srušile,
ali i novu snagu za dalje,
Franji, Gojku, Anti i nama svima dale!
Napisala: Dubravka Vukoja
Foto: Ž. Špoljar
