MOJ POGINULI SIN MARIO NEMA SVOJ GROB -  NEMAM MU GDJE ZAPALITI SVIJEĆU NI STAVITI RUŽU

MOJ  POGINULI  SIN  MARIO NEMA  SVOJ GROB -  NEMAM MU  GDJE  ZAPALITI  SVIJEĆU  NI  STAVITI  RUŽU

MAJKA ANTUNIA ŠIMIĆ

Najteži su mi blagdani kada svi obilaze posljednja počivališta svojih najmilijih, nose im cvijeće i pale svijeće a u mojem srcu, samo praznina i tuga. Kada bi barem imala i ja mramornu ploču sa sinovim  imenom, bezbroj puta si postavljam brojna pitanja a odgovora od nikuda, kaže majka, poginulog Maria Šimića iz Novih Plavnica, pokraj Bjelovara.

Jedna od najvećih tragedija u Domovinskom ratu dogodila se je u šumi Bedenik gdje je bilo najveće skladište eksploziva zloglasne JNA, čak 1 700 tona različitih eksploziva i ogromne količine različitog oružja . Tog 29. rujna 1991.godine, srbočetnici su digli u zrak Barutanu…Nažalost, u diverzantskoj akciji osvajanja skladišta poginulo je 11 branitelja, dragovoljaca- diverzanata iz Bjelovara i okolnih mjesta. U toj povijesnoj akciji život je izgubio i Vaš sin Mario, kažete da ste ga pokušavala odgovoriti da ne ide u rat,  ali je sve bilo uzaludno.

Moj Mario imao je samo 18 godina i mogao je otići kod oca Pere u Njemačku ali je ljubav prema Hrvatskoj bila jača od razuma. Nitko ga nije mogao zaustaviti da ide u akciju… ! Moj stariji sin Željko bio je tada na ratištu u Pakracu! Nisam spavala noćima od straha za njihove živote.

Mario je imao puno planova u životu  kao i sva njegova generacija. Posljednji dan s Mariom, kažete mi, proživljavate svaki dan, kao da je bio jučer!?

Nikada neću zaboraviti kada mi je rekao :“Majko, kada završi rat ja ću ići na fakultet i zaposliti se u policiji !“ Bio je posebno dobar mladić, smiren i uvijek je pomagao prijateljima i poznanicima. Svako ljeto, tijekom ljetnih praznika išao je kod oca u Njemačku kako bi si zaradio džeparac za knjige i odjeću. Bili smo sretna obitelj sa dva krasna sina i puno planova za njihovu budućnost. Sagradili smo i veliku kuću za obitelji naših sinova i za unučiće. Baš smo imali lijep obiteljski život.

Najtužniji dan Vašeg života je 29.rujan 1991.,dan koji je zavio u crninu Vas i još 11 obitelji iz Bjelovara i prigradskih naselja. Točno u 10 sati i 43 minuta čula se je strašna eksplozija !?

Nisam niti slutila da sam toga trenutka ostala bez Maria, nitko mi ništa nije javljao satima a ja sam na svaki poziv telefonom očekivala njegov glas s druge strane žice . Sati su prolazili, najduži u mojem životu a glasa o Mariu i njegovim prijateljima niotkuda…Koga sam god zvala telefonom, nitko mi ništa nije znao reći o tome gdje je moj Mario, a neki su nagađali da je ranjen i možda u bolnici u Koprivnici ili Zagrebu – govori isprekidanim glasom majka Antunia Šimić. Nakon par sati, na vratima naše kuće pojavio se je moj Željko, šokiran i blijed, zagrlio me je vidno potresen i rekao mi :“ Mama, nema više našeg Maria, poginuo je u eksploziji na Barutani!“ Moj život, kao da je stao toga trenutka, molila sam Boga da i mene uzme k sebi…to je neopisiva tuga jer smo samo par sati prije razgovarali o planovima za budućnost. Proklela sam i rat i srbočetnike! I nikada ali baš nikada neću i ne mogu im oprostiti zločine koje su počinili u našoj Domovini, ubili mladost i porušili gradove. Nažalost, mnogi danas ne znaju da nije bilo 11 naših dragovoljaca da bi Bjelovar bio sravnjen sa zemljom jer su oni uspjeli presjeći tri od četiri glavne žice dovoda električne energije, prije nego što su ih srbočetnici i oficiri JNA otkrili …

Drugi, dodatni šok doživjela ste, kada su Vam rekli da ne možete vidjeti tijelo svoga sina, da je na mjestu eksplozije  nastao ogroman krater u kojemu su i  raznesena tijela osmero njegovih prijatelja diverzanata. Upravo taj „krater“ danas je posljednje počivalište osmorice najhrabrijih Bjelovarskih vitezova…Tri mladića iz diverzantske skupine ubijena su prije eksplozije : Tukerić, Trogrlić i Paunović.

Ja ne znam kako sam to sve preživjela, kada nemaš od sina niti tenisicu niti tijelo da bi ga mogli dostojanstveno ispratiti na onaj svijet …Godinama sam odlazila na Barutanu, tražeći barem neki znak od mojega Maria, ali ogromni krater veličine najvećeg Bjelovarskog nebodera samo je „šutio i šuti“ o pravoj istini. Čula sam od ljudi da su komentirali da sam psihički „otišla“ jer lutam oko jame i po okolnoj šumi, tražeći bilo kakav trag ili znak mojeg djeteta. Stalno sam se nadala i tražila barem neki znak, ali sve je uzalud, šuma šuti a osušena stabla od siline eksplozije stoje kao nijemi svjedoci te tragedije. Tu bol može osjetiti samo majčino srce- kaže majka, Antunia  Šimić.

Prošla su mnoga desetljeća od ove tragedije! Dali je vrijeme imalo umanjilo Vašu bol koju nosite za sinom. Prošlo je i mnogo godina, mnogi roditelji su u međuvremenu i umrli, najčešće sami i zaboravljeni od svih…

Godinama sam plakala i čini mi se da suza više ni nemam! Danas je moja najveća utjeha, potpora i pomoć  moj sin Željko, također dragovoljac Domovinskog rata koji je bio ranjen u ruku u Kusonjama i tada je imao samo 23 godine. Bol za djetetom je uvijek ista, i nije točno da vrijeme liječi tugu, posebno majke za sinom kojega je nosila pod srcem devet mjeseci – govori majka Antunia koja cijeli život nosi crninu.

Mario bi danas imao 54 godine, često razmišljate kako bi bilo da je živ i da ima svoju obitelj?

Razmišljam jako puno ali što mi to vrijedi. Godinama sam čuvala njegovu novu odjeću, preslagivala  ju s jednog mjesta na drugo. Jednog dana sam svu odjeću dala našem svećeniku da daruje nekom siromašnom mladiću. Još imam od Maria novu harmoniku u kutiji koju mu je kupio otac u Njemačkoj i nju bi željela pokloniti nekom siromašnom dječaku. Molim Vas, obratila mi se Antonija, vi kontaktirate kao novinarka sa puno ljudi pa ako poznajete neko talentirano dijete vrlo rado bi mu poklonila harmoniku.

Često odlazite na Spomen obilježje Barutana, puno ste se i osobno angažirala oko samog uređenja spomen područja, mjesta, gdje su i posmrtni ostaci osam bjelovarskih vitezova, Marievih suboraca.

Da, Barutana je mjesto, naših tuga, suza i tajni naše djece a njihova imena  ispisana na kamenu povijesni su svjedoci stvaranja jedine nam Domovine Hrvatske. Moje suze su „presušile“, tražim mir svojoj duši, puno se molim tijekom cijelog dana, redovno idem na mise, na hodočašća  a bila sam i u Svetištu u Lurdu na braniteljskom hodočašću. U molitvi pronalazim neki mir i utjehu.

Sretna sam da je moj Željko uz mene, on mi je najveća utjeha i za njega sada zapravo i živim. Veselim se zajedničkom ručku i razgovoru s njim! Ostalo nas je još samo nekoliko majki poginulih sinova, uskoro će nam se ugasiti i Udruga roditelja poginulih branitelja jer nas nema, odlazimo u Kraljevstvo Božje k našoj djeci….Na Blagdan Svih Svetih, ljudi oko mene, prijatelji i rodbina obilaze grobove svojih najmilijih, kite ih cvijećem i pale svijeće a ja i moj sin zapalimo svijeću na zloglasnoj Barutani jer naš Mario nema svoj grob, tužnim tihim riječima završava svoju životnu priču. Ja sam jedna od nekoliko tisuća Hrvatskih majki ubijenih sinova i kćeri koja nikada neću skinuti crninu koju nosimo u dubokoj tuzi za svojom ubijenom djecom – kaže suznih očiju , majka Antunia Šimić. SAMO NAS JE JOŠ NEKOLIKO MAJKI ŽIVIH ,SVE SU ZAUVIJEK OTIŠLE….

Napisala; Dubravka Vukoja

Članak je financiran sredstvima poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za medije.