„DRAGE SLUŠATELJICE I SLUŠATELJI, OVDJE PRVI HRVATSKI RATNI RADIO U REPUBLICI HRVATSKOJ !“- prošlo je 35 godina

„DRAGE SLUŠATELJICE I SLUŠATELJI, OVDJE PRVI HRVATSKI RATNI RADIO U REPUBLICI HRVATSKOJ  !“- prošlo je 35 godina

Domovinski rat za Hrvatsku počeo je već krajem 1990.godine, svjedočimo tajnim okupljanjima i naoružavanju  srpskih domaćih ekstremista i udbaša, dojučerašnjih susjeda, koji provode specijalni rat, psihološki provociraju i vrijeđaju Hrvate te svakodnevno anonimnim telefonskim pozivima prijete stanovništvu.

Počinjemo shvaćati da se priprema nešto „veliko“, pripadnici srpske manjine iznenada se sele i rasprodaju imovinu, zavladala je neka napetost u zraku…Potpuno nespremni za rat, mislili smo da se to događa nekome drugome…Počinjemo se i mi sastajatia noćni sastanci postaju naša realnost, domoljubi se ilegalno sastaju, bili smo svjesni da imamo pored sebe dobro naoružanog komunističkog neprijatelja zanesenog suludom idejom o stvaranju Velike Srbije i protjerivanju Hrvataiz Hrvatske.

U našoj obiteljskoj kući u Malim Zdencima organizira se i prvo naoružavanje domoljuba i organiziranje obrane u neposrednoj blizini grubišnopoljskih srbočetnika, naših dojučerašnjih susjeda. Prvom sastanku nazočili su: Ivan Volf, Dinko Kraljević, Jure Šimić, Ante Delić, Ankica Volf, Ivica Debić, Ivica Lekšić, Zlatko Grdinić, Željko Vukoja i Mirko Hajdinjak.

Prikupljamo lovačke puške i oružje kratkih cijevi, a 18. listopada 1990. ilegalnim putem ,noću, nabavljamo 25 „Špegeljevih“ kalašnjikova preko šumskih puteva iz pravca Virovitice i Bjelovara za Veliki Grđevac, Male i Velike Zdence i Grubišno Polje. Važnu ulogu u toj povijesnoj akciji imali su: Đuro Dečak, Josip Trogrlić, Mirko Kirin, Luka Markešić i pripadnici Prvog redarstvenika.

       OSNIVANJE I ZADAĆA PRVOG RATNOG RADIJA U GRUBIŠNOM POLJU

U kolovozu 1991.godine prijavila sam se u Krizni štab u Grubišno Polje, povjereniku Vlade RH, Ivanu Volfu koji je ujedno bio i predsjednik kriznog štabate njegovom zamjeniku Anti Deliću sa ciljem direktnog uključivanja u rat. Ostali su zbunjeni mojom odlukom od koje nisam htjela odustati, željela sam aktivno sudjelovati u obrani Domovine i stvaranju slobodne republike Hrvatske. Povjerenik Vlade RH, Ivan Volf, bez puno razmišljanja rekao mi je:“ Tvoj ratni zadatak je hitno osnivanje ratnog radija za što je već bilapripremljena Odluka Vlade i HRT-a o medijskom povezivanju ratom zahvaćenih dijelova Hrvatske i informiranju javnosti o situaciji na ratištu u kontinentalnoj Hrvatskoj ! Sredinom rujna, imenovana sam za urednicu i voditeljicu radija Grubišno Polje, koji je tada imao samo dvije manje prostorije u gornjem dijelu Vatrogasnog spremišta.

Kako je Grubišno Polje bilo u neposrednoj blizini srbočetničke baze u Peratovici gdje su se dobro naoružanipripadnici bivše JNA i domaći srbočetnici već dobro organizirali za ostvarenje svog plana, stvaranja Velike Srbije i granice Virovitica- Karlovac- Karlobag.

Osnivanje prvog ratnog radija imalo je posebnu zadaću, naglasili su mi u Kriznom štabu, dizanja borbenog morala, uoči prve vojno redarstvene akcije OTKOS 10 planirane za kraj listopada 1991.godine.

Organiziramo se u vrlo opasnim uvjetima jer su pored nas još živjeli petokolonaši koji su informirali neprijateljske ekstremiste o kretanju i aktivnostima domoljuba s našeg područja. U organizaciji oko nabavke stare otpisane opreme od HRT-a : mikrofona, slušalica, miksete i odašiljača sa Slunja od radio Zagreba i montaži radijasudjelovali su : načelnik centra veza, Janko Puškaš, Željko Horvat, Kazimir Vučemilović, Vlado Kamber, Željko Vukoja, Ljudevit Sakal, Zlatko Trupec, Željko Smola i elektroničari HRT-a, Vladimir Šmitliher i Ivan Hruška. Snimač za snimanje kao i prvi mobilni telefon sam si kupila sama. U samo nekoliko dana montaže, radio je osposobljen i Janko Puškaš je pustio u rad prvu ratnu radio postaju sa pjesmom „Lili Marlen“ koju su Zagrepčani imali slučajno u HRT-ovom kombi vozilu.

PRVO  JAVLJANJE  U  ETER :  „ OVDJE HRVATSKI RATNI RADO „GRUBIŠNO POLJE“ NA FREKVENCIJI 103.9 MHz

Unatoč brojnih prijetnji nama i našim obiteljima sa srbočetničke strane i stalnih provokacija telefonom ništa i nitko nas nije mogao zaustaviti , glavni cilj nam je bio da profunkcionira naš radio!

Tog 17. rujna 1991.godine, bili smo najmanja i najponosnija radijska ekipa na svijetu, ja za mikrofonom u improviziranom „studiju“ a nasuprot mene za mix pultom Željko Horvat. Bili smo presretni što smo u rekordnom vremenu odradili ratni zadatak.

Pozivali smo slušatelje svakih 15 minuta da nam se javljaju i donose ploče i kazete iz svojih privatnih fonoteka sa starim Hrvatskim pjesmama čije je slušanje desetljećima bilo strogo zabranjeno u komunističkom režimu. Prve kazete koje smo imali bile su od obitelji Ružić i Šanda te od tehničara Željka i naše obiteljske.

Slušatelji su nam se javljali u nevjerici i čudu iz okolnih mjesta i gradova a povjerenik Vlade, Ivan Volf , njegovi zamjenici Ante Delić i Ivica Debić , svećenik Antun Čorković i brojni drugi koji su nam pomagali u logistici došli su osobno čestitati na ovom velikom događaju za sve nas.

BITI MAJKA, DRAGOVOLJKA I RATNA  NOVINARKA

Rat je posebno stanje u kojemu se bez vaše volje nađete u nekoliko minuta, dobijete nadljudsku snagu, volju i želju da konačno imate svoju državu u kojoj možete slobodno reći tko ste i što ste rođenjem a što vam je bilo zabranjeno reći 33 godine života! I zato sam mogla u isto vrijeme biti i majka i glavna i odgovorna urednica ratnog radija, novinarka, spikerica i čistačica, sa obaveznim „rekvizitima“ u torbici „dama“ pištoljem kalibra 6,35 i dvije ručno izrađene bombe „kašikare“ u slučaju da padnem u neprijateljske ruke.

Nitko od naše generacije nije bio spreman za rat, za ubijanje naših prijatelja, za razaranje domova, za zločine nad civilima i djecom, za silovanje žena…Sve te strahote koje smo samo gledali u filmovima, postale su stvarnost naših života. Dođeš u stanje kada više nemaš potrebe za snom niti za hranom i zahvalan si Bogu na svakom novom danu života. Kao i još nekoliko kolegica koje su izvještavale s ratišta za radio HRT iz Vukovara, Osijeka i Otočca, djecu / Željko 10 i Žana 6 godina / sklonila sam kod roditelja u Zagreb. U ratu ne razmišljaš o obitelji, niti o sebi, niti o “ sutra“, živiš samo zatrenutak u kojem jesi, postaješ potpuno druga osoba….to je neko posebno stanje, nametnutog nam rata u kojemu sečovjek nađe iznenada, preko noći!

RATNI RADIJSKI PROGRAM NA OKUPIRANOM PODRUČJU NA  SAMO KILOMETAR ZRAČNE LINIJE OD ČETNIČKOG UPORIŠTA

Život uz stalne prijetnje udbaša, petokolonaša i domaćih izdajnika prihvatiš vremenom kao nešto normalno, najviše im je smetala hrvatska pjesma, riječ i naše domoljublje. Kompletan dnevni program mijenjao se je iz minute u minutu bili smo javni medijski glas i za branitelje i za građane! Vijesti smo emitirali u dogovoru sa Zapovjedništvom obrane Grubišnog Polja: zapovjednikom obrane VRO Otkos 10, Franjom Kovačevićem, njegovim zamjenikom Đurom Crkvencem, Antom Delić, pomoćnikom zapovjednika za političku djelatnost i borbeni moral, Ivicom Debićem pomoćnikom za sigurnost i Mirkom Hajdinjakom, pomoćnikom za pozadinu, povjerenikom Vlade, Ivanom Volfom i sa zapovjednicima garde i policije, a dvadeset četverosatno emitiranje programa smo prilagođavali ratnim uvjetima koje se je mijenjalo iz sata u sat. Bili smo javni servis građana, policije i branitelja, svih koji su sudjelovali u organiziranju obrane na ratnom području . U međuvremenu, zbog brojnih obaveza na terenu i ratne situacije, radijska ekipa nam se povećava, dolazi spikerica Diana Kamber i tehničar Željko Smola uz stalne suradnice, ratnu liječnicu, Ančicu Perše Deškin i pjesnikinju Ankicu Kirinčić.

Istovremeno se svakodnevno javljam i u program HR-a sa najnovijim vijestima i usko surađujem sa urednicima: Vladimirom Kumbrijom, Brankom Jelić, Anđelkom Perinčić, Ivankom Lučev i Darkom Hercegom.

Zapovjednik, specijalne policije „Omega“, Hamdija Mašinović“, još i danas se sjeća povijesne rečenice koja je dizala borbeni moral, naime, u ranim jutarnjim satima 31. listopada 1991. godine kada je počela akcija Otkos, ponavljala sam u eter rečenicu:

“ Upravo je iz Bjelovara krenulo tisuću dobro naoružanih specijalaca kako bi oslobodili okupirano područje od Velike Pisanice i Grubišnog Polja prema Virovitici, iako sam znala da je u akciji deset puta manje branitelja.“ Ta povijesna „ bijela laž „ unijela je panikuu neprijateljske redove koji su nas redovno slušali na okupiranom području. To nam je i bio glavni cilj , zbuniti i destabilizirati dobro naoružanog četničkog neprijatelja!

Drugo, nikada nismo u eter rekli da u našim redovima ima poginulih i ranjenih branitelja kako ne bi četnicima otkrili pozicije naše obrane!

Treće, ono najvažnije, što se nikada ne smije zaboraviti , kada smo bili meta neprijateljskog raketiranja nikada nismo gasili radio postaju, stali bismo s mikrofonom uz „štok“ vrata i emitirali program znajući da nas slušaju naši dečki na terenu kao i sugrađani u svojim skloništima.

Napisala; Dubravka Vukoja