IVA TROGRLIĆ - „SINE IVANE, JOŠ KRVARE MOJE RANE OD KOBNE BARUTANE!“
IVA TROGRLIĆ - „SINE IVANE, JOŠ KRVARE MOJE RANE OD KOBNE BARUTANE!“
Sklapala sam ruke i molila moga Ivana tog 29.rujna 1991.godine ranim jutarnjim satima :
„ Nemoj Ivane nikuda ići Bogom te molim, zar nije dosta da ti je i brat Jozo otišao sa diverzantima… poginut ćeš od četničke ruke! Nije me slušao, samo je rekao, majko neka poginem samo da Hrvatsku imamo ! Imala sam neki čudan predosjećaj uoči njegovog odlaska na zauzimanje najvećeg skladišta oružja i streljiva u središnjoj Hrvatskoj! Tri noći za redom prije kobnog dana moj Ivan, Marko Tukerić i Siniša Paunović išli su na razminiravanje skladišta jer su imali nacrte od „Paunovića“, vojnog lica iz bivše JNA, koji je prešao na našu stranu. Naši dečki znali su da se u šumi Bedenik u Hrgovljanima nalazi ogromno skladište eksploziva i ratnih rezervi 265.motorizirane brigade JNA, no, na žalost, nisu htjeli nikoga od nas roditelja poslušati, govori majka Iva, držeći čvrsto u ruci Ivanovu krunicu od koje se desetljećima ne odvaja.“
Neprijateljski cilj bio je konačno spajanje 265.motorizirane brigade i snaga 5. banjalučkog korpusa kako bi što prije zauzeli Bjelovar i vitalne dijelove Hrvatske.
SVE JE BILO UZALUDNO I VAŠE SUZE I MOLBE , IVAN JE PO SVAKU CIJENU ŽELIO OSTVARITI SVOJE SNOVE I ZAUZETI SA PRIJATELJIMA OGROMNE KOLIČINE ORUŽJA I EKSPLOZIVA. VAŠ IVAN IMAO JE SAMO 22 GODINE I BIO JE STUDENT NA DRUGOJ GODINI GEODEZIJE,PUN ŽIVOTNIH PLANOVA….. TI MLADIĆI POSTALI SU PREKO NOĆI ODRASLI LJUDI I VOJNICI ! JOŠ I DANAS PAMTITE ČVRSTI IVANOV ZAGRLJAJ I POLJUBAC NA ODLASKU. OSTALI STE PLAČUĆI NA VRATIMA KUĆE!? USLIJEDILI SU NAJDUŽI SATI VAŠEG ŽIVOTA!?
„ Gušilo me je u grlu kao da zadnji put gledam svog Ivana, iako je imao već 22 godine, za mene je još uvijek bio dijete! Uzela sam krunicu u ruke, plakala i molila se Bogu da mi čuva sinove Jozu i Ivana. Teško je opisati te osjećaje koje može osjetiti samo majka, pokušavaš biti hrabar dok te srce doslovno boli od tuge, a potpuno si bespomoćan i ne možeš baš ništa. Toliko sam željela biti uz svoje sinove ali…to je bilo gotovo nemoguće-govori majka Iva Trogrlić dok suze guše svaku njezinu rečenicu.“
„Bilo je oko sedamsati kada se je čula prva eksplozija! Znala sam da se je nešto strašno dogodilo i da su tamo kod „Barutane“, moji sinovi….Čekam prve vijesti na radiju, tresem se od šoka, a Ivanov vučjak zavija kao da je sudnji dan. Čekam ,a od nikuda niti glasa o mojim sinovim!“
„U 10 sati i 43 minute, druga užasna eksplozija, padaju oko mene crijep i prozori, vrisak ljudi…imala sam osjećaj da je to kraj, eksplozija atomske bombe, zamračilo se je nebo iznadBjelovara i Hrgovljana. Takav užas do tada smo gledali samo u filmovima o Hirošimi! Nisam osjećala strah , samo me je zanimalo gdje je moj Ivan i njegovi dečki…. Marko Tukerić i Siniša Paunović, da li su živi, jer su tri noći odlazili u skladišta kako bi što više skladišta razminirali za planiranu akciju 29.rujna 1991.“
„Zazvonio mi je telefon i čujem isprekidani glas, sina Joze iz Bjelovarske bolnice, kaže mi: Majko, Ivana više nema, ja sam ranjen i ništa ne vidim od siline eksplozije i dima, ako ostanem slijep ja ću se odmah ubiti“. Poginuli su i njegovi prijatelji… Ne sjećam se koliko sam dugo stajala od šoka i gorko plakala, nisam se mogla pomaknuti sa jednog mjesta….“
„Danas, kada razmišljam, ništa nije manja moja tuga za Ivanom, a upravo tih 11 mladića iz Hrgovljana, Rovišća ,Predavca i okolnih sela: Mario Šimić, Nikola Petrić, Ivan Cvrtila, Eduard Kukal, Stevo Legčević, Vladimir Makar, Siniša Paunović, Dražen Pervan i ostali mladići spasili su Bjelovar da ne bude sravnjen sa zemljom primjer su odlučnosti hrvatskog naroda da konačno ostvare vjekovni san hrvatskog naroda o stvaranju države Hrvatske, stoljećima tlačene i ponižavane od srbočetnika, priča isprekidanim glasom, Iva Trogrlić. Cijeli život uzaludno tražim istinu i istražujem, tako sam doznala i ime ubojice naša prva tri diverzanta u ranim jutarnjim satima, među kojima je bio i moj Ivan, to je bio Ranko Stevanović iz Bjelovara.“
ZNALI STE DA JE ZAPOVJEDNIK SVA TRI SKLADIŠTA U KOJIMA JE BILO 1700 TONA EKSPLOZIVA ZLOGLASNI MAJOR JNA MILAN TEPIĆ, POZNATI EKSTREMIST KOJI JE BIO SPREMAN I NA NAJGORI SCENARIJ DA BI OBRANIO SVOJU SULUDU IDEJU O UNIŠTENJU HRVATSKE I STVARANJU VELIKE SRBIJE. IPAK STE SE NADALI TEPIĆEVOJ PREDAJI !? TKO VAM JE JAVIO, ŠTO SE DOGAĐA TOG 29.RUJNA U BJELOVARU?
„ Moj sin Jozo, koji je Bogu hvala preživio pakao u kojemu je spašen Bjelovar. Jozo je prošao sva ratišta Hrvatske, dva puta je ranjen i na njega sam ponosna do neba, isto kao i njegovi sinovi danas Stipe i Ivan koji još tada nisu bili ni rođeni , a danas su odrasli fakultetski obrazovani ljudi.“
IZA VAS JE 35. GODINA OD POSLJEDNJEG POZDRAVA SA IVANOM, KOJI VAM JE OSTAVIO JEDNU POSEBNU PJESMU KOJU JE BAS VAMA POSVETIO, PRONAŠLI STE JE KASNIJE SASVIM SLUČAJNO U JEDNOM ĐEPU OD HLAČA. TO „PISMO“ OPROŠTAJA OTVORILO JE NOVE RANE U VAMA! IAKO IMATE LIJEPU VELIKU OBITELJ, KAŽETE MI DA NITKO NEMOŽE UMANJITI BOL I TUGU KOJU NOSITE U SEBI 24 SATA PREKO 35 GODINA.
„Taj osjećaj boli koju sam doživjela ne mogu sa ničim usporediti, često mi se događa da hodam bez cilja, postanete izgubljen čovjek bez volje za daljnjim životom. Toliko puta sam poželjela da zaspim i da se nikada više ne probudim. Ljudi me pitaju do kada ću nositi crninu!? To je pitanje koje me duboko zaboli jer je ta boja postala dio mene, to je tuga koju nosim i živim na svakom koraku do mog konačnog kraja.“
„Pitali ste me za pjesme koje pišem u samoći, one su moja ispovijed- tuga, kada ostanem sama u kući, kada mi se raziđe obitelj onda naviru sjećanja sa tisuću pitanja i onda pišem, najčešće u neprospavanim noćima. Nisam profesionalnipjesnik ali svaka moja riječ je baš ispovijed iz duše. Posebno me je dirnula pjesma na komadiću istrgnutog papira iz bilježnice koju sam pronašla u Ivanovom džepu… Pitaju me, kazuje nam Iva, dali ću ikada objaviti moje pjesme!? Moj odgovor je uvijek negativan jer su to najtužniji majčini stihovi koje sam ikada pročitala i želim ih ponijeti sa sobom u Kraljevstvo nebesko.“
ČESTO SLUŠAMO O PITANJU OPROSTA, VI STE PRAKTIČNA VJERNICA, GOSPOĐO IVA!?
„Ja vjerujem u Boga i tisuću puta sam ga pitala:Bože, zašto je moj Ivan tako mlad morao poginuti, zašto baš on, što je on kome lošega u životu učinio!? Moram priznati da sam i samom biskupu rekla na ispovijedi da nikada neću oprostiti ubojici moga sina što mu je oduzeo život, a sigurna sam da je te mladiće poznavao sa Bjelovarskih ulica.“
I VAŠ STARIJI SIN JOZO JEDAN JE OD PRVIH DRAGOVOLJACA U BJELOVARU, SUDJELOVAO JE U ORGANIZACIJI PRVIH DEMOKRATSKIH PROMJENA I NAORUŽAVANJA DRAGOVOLJACA IZ CIJELE ŽUPANIJE. NOĆIMA SU SE OKUPLJALI I ORGANIZIRALI ZA RAT I OBRANU GRADA I TO U NEPOSREDNOJ BLIZINI DOBRO NAORUŽANIH PRIPADNIKA SRBOČETNIČKE VOJSKE, PETOKOLONAŠA I DOMAĆIH IZDAJNIKA.ON JE IMAO SAMO JEDAN CILJ I BILO JE UZALUDNO BILO ŠTO REĆI MU – ŽELIO JE OSTVARITI STOLJETNE SNOVE HRVATA I IMATI KONAČNO SVOJU DOMOVINU HRVATSKU U KOJOJ SMIJEMO SLOBODNO REĆI DA SMO HRVATI .ODJEDNOM STE SE KAO MAJKA NAŠLA U NAJTEŽOJ SITUACIJI U ŽIVOTU, MAJKA DVA HRABRA SINA DRAGOVOLJCA ZA KOJE NISTE ZNALI DA LI ĆETE IH IKADA VIŠE VIDJETI !?
„ Da, Jozo je poseban čovjek, još od djetinjstva znao je što hoće i od toga nije odustajao niti pedlja tako da nisam kao majka, niti pokušavala odgovarati ga da ne ide u rat. Mi smo od prvih koraka naše sinove Jozu i Ivana odgajali u duhu domoljublja i u kršćanskoj vjeri da su obitelj, dom i domovina najsvetije što čovjek ima u životu. Danas sam duboko razočarana kao majka branitelja, dragovoljca i heroja kako se pojedinci u društvu ponašaju prema braniteljskoj populaciji i to oni koji su pobjegli iz Bjelovara kada je grad najviše krvario, nigdje ih nije tada bilo, naprosto su nestali, svoje sinove su dobro sklonili u susjedne države da bi nakon rata odjednom „uskrsnuli“ preko noći, okačili činove i dobili visoke mirovine….a mi „živimo“ u doživotnoj tuzi u dubokoj crnini i već desetljećima oplakujemo naše voljene - kroz suze, priča nam majka Iva svoju životnu priču.“
„Danas, nažalost upravo te „pobjeglice“ sjede bez srama u prvim redovima obljetnica gdje mi oplakujemo našu djecu i u prvom redu crkvenih klupa dok imamo mise zadušnice za duše poginulih. Bože moj, kako ih nije sramota nas roditelja i obitelji poginulih mladića?“
Napisala: Dubravka Vukoja
Fotografija: Iva Trogrlić
Datum objave: 28.09.2026.
Članak je financiran sredstvima poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za medije.
