POSLJEDNJE RIJEČI SINA DARKA, PRIPADNIKA LEGENDARNIH „PUMA“ ČUJEM I DANAS:“ Mama nemoj plakati ako poginem, to je moja sudbina!“
POSLJEDNJE RIJEČI SINA DARKA, PRIPADNIKA LEGENDARNIH „PUMA“ ČUJEM I DANAS:“ Mama nemoj plakati ako poginem, to je moja sudbina!“
MAJKA - DAVORKA MARTINOVSKI
Već trideset i jednu godinu živim sa mojim tugama i sjećanjima na mojeg Darka, našeg prvog sina koji je svirao gitaru, pisao pjesme, bavio se aktivno biciklizmom, imao je mnogo prijatelja i silno je volio svoj grad Bjelovar. Nikada kao majka nisam znala da su njegove velike ljubavi, Domovina i oružje! Ljudi su ginuli po svim ratištima, Hrvatsku su rušili i bombardirali, živjelo se je od danas do sutra…počinje svoju ispovijed - majka Davorka Martinovski iz Bjelovara.
Te 1993.godine, imali ste lijepu obitelj i uhodan trgovački obrt, drogeriju u centru grada, Darko je imao samo 21 godinu, a Nenad 12 godina. Kažete mi da niste niti sanjali da će se i Vaš sin naći preko noći na Južnom bojištu kao dragovoljac i branitelj! To je bila Darkova čvrsta odluka, prvo u rat braniti i osloboditi Hrvatsku a tek onda na fakultet. Kako ste to kao majka prihvatila?
Vrativši se sa služenja redovnog vojnog roka, supruga Zorana, brata Nenada i mene je iznenadila Darkova odluka da se sa petoricom kolega Bjelovarčana ide prijaviti u 7. Gardijsku brigadu u PUME. Kako smo mi u obitelji odgajali i uvijek uvažavali odluke naših sinova tako smo i ovaj put, skrivajući duboko u sebi strah, prihvatili smo njegovu odluku, iako, nam je bilo teško povezati njegove umjetničke sklonosti, sportski život i talente sa ratom i oružjem. Bio je uvijek nekako poseban mladić, ljeti bi radio na željeznici i štedio si novac, tako je jedne godine kupio i gitaru i ubrzo naučio svirati.
Bili smo jako povezani kao obitelj i Darko je znao koliko smo svi u brizi za njega te nam se je kada god bi imao priliku javljao sa Dinare…Svaki njegov poziv za nas je bila posebna radost, najviše za Nenada koji je bio posebno ponosan na brata, branitelja u hrvatskoj odori!
Tri godine, od 1993. do 1995. ste živjeli u neizvjesnosti, nitko nije bio sretniji od Vas kada bi Darko dolazio kući na kraći odmor sa ratišta ali i tužniji kada bi sa svojim „dečkima“ išao nazad na bojišnicu?
Prikrivala sam svoje osjećaje i strahove, umornim glasom govori majka Davorka, nikada se moj Vinkovčan /jer je rođen u Vinkovcima/ nije žalio da mu je teško ili da ima nekih problema na bojištu. Posebno se je na velikog brata - Hrvatskog branitelja, ponosio brat Nenad. Kada bi se našli za stolom svi četvero, bili smo najsretnija obitelj na svijetu.
Svaki dan sam pratila sve vijesti i izvještaje sa Južnog bojišta….
Ljeto 1995.godine, 25. srpanj, prvi dan VRO operacije, „LJETO 95“, dan, koji Vam je oduzeo sve radosti života. U pet sati ujutro u Bosanskom Grahovu, zauvijek je prekinut Darkov život snajperskim metkom četničkog zločinca iz Novosadskog korpusa iz obližnje šume.
/Darko je bio heroj i izvrstan strijelac u 3. desetini, 3.voda, 2 PS, 2PB legendarne 7. gardijske brigade….Rođen 06.06.1972.godine. Na istom mjestu u 5 sati ujutro poginuli su i Darkovi prijatelji i suborci, Dalibor Bogdanović i Albert Zegnal/.
Strašna tragedija, potpuno vas je slomila i kako kažete, ovaj život koji danas živite je život uspomena i sjećanja …
Primivši najtužniju vijest života, moj život je naprosto stao, odjednom se nađete u stanju kao da su Vam umrle sve životne funkcije…O toga pretužnog dana hodam i doslovno “Svoju bol nosim sa sobom 24 sata i tek ponekad, imam snage prelistati album sa Darkovim fotografijama s ratišta…nakon toga „padam“ u stanje tuge koje mi otežava disanje i rad bolesnog srca!“ Kako danas živim sama u Medulinu, sretna sam da o meni brinu moji iz Bjelovara! Daleko sam od mojeg Nene i njegove krasne obitelji, imam dobru snahu i unučad koji me zovu svaki dan… Unatoč godina i različitih dijagnoza radim različite kućanske poslove, pomažem bolesnim susjedama u nabavci hrane u Puli, puno radim, samo da ne razmišljam o tuzi i ne padnem u depresiju.
Među dragim Vam uspomenama, fotografijama, pismima i pjesmama posebno mjesto ima i jedan ručni sat na kojemu je ugraviran datum 18.08.1994.godina. To je posljednji Darkov poklon…koji danas čuvate kao „svetinju“!?
Uvijek je bio pažljiv i prema meni, prema članovima obitelji i prijateljima…Prilikom, jednog dolaska kući na kraći odmor, 18.kolovoza 1994., Darko me je zagrlio i rekao: „Evo majko, nisam ti imao što drugo kupiti za rođendan, ovaj sat sam našao u Šibeniku !“ Za mene je to najdragocjenija uspomena od koje se ne odvajam. Ne znam više odakle imam toliko suza, samo majke čiji su sinovi dali život za Hrvatsku, mogu razumjeti naše tuge i neprospavane noći.
Od 1998.godine selite se iz Bjelovara u Medulin gdje i danas živite !? Koji je bio razlog!?
Velikim dijelom i strah za drugog sina Nenada koji je upisao fakultet u Puli. Bez puno razmišljanja, pokojni Zoran i ja smo odlučili da budemo uz njega….Nenad je završio fakultet i vratio se u Bjelovar u naš stan , zaposlio se i osnovao obitelj . Tako da živimo na relaciji Medulin- Bjelovar! Suprug mi je umro, ostala sam sama, ali zahvaljujući informatici i računalu sa čijim me je rukovanjem naučio moj Neno, svakodnevno sam u vezi sa mojim najmilijima koji vode brigu i o Darkovom posljednjem počivalištu. Do prije godinu dana odlazila sam često autom u Bjelovar na sinov grob, no nažalost, oslabio mi je vid te sada čekam red za operaciju da opet “progledam“ pa na put prema Bjelovaru…
U Novom Sadu Vam živi dio obitelji, ali ih nakon Domovinskog rata više nikada niste posjetili iako ste u stalnoj telefonskoj vezi. Zašto!?
Zaklela sam se da nikada neću ići u grad gdje živi ubojica moga djeteta koji ga je hladnokrvno ubio a život je tek bio pred njim. Za mene oprosta nema, govori kroz suze majka Davorka, dodajući da je i ovaj intervju za nju vrlo težak ali da želi iza sebe ostaviti zapisani trag o patnjama svih hrvatskih majki u crnini čiji su cjeloživotni suputnici , žalost i suze.
Napisala; Dubravka Vukoja
Datum objave: 11.11.2026.
Članak je financiran sredstvima poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za medije.
