NIGDJE MIRA U DUŠI – 31 GODINA NADANJA I ČEKANJA POVRATKA SINA DAVORA
NIGDJE MIRA U DUŠI – 31 GODINA NADANJA I ČEKANJA POVRATKA SINA DAVORA
Iza majke Nade Hegedić iz Bjelovara su desetljeća stalnog očekivanja i osluškivanja dragih joj poznatih koraka i njezinog sina Davora – Dade za kojega je bila posebno vezana. Na svaki blagdan u našoj kući oko stola se okupi troje njezine djece, osmero unučadi i devetoro praunučadi dok Davorova stolica uvijek ostaje prazna. „Čekam ga i čekam kao da će odnekud doći“- kaže umorna majka Nada!
CIJELI ŽIVOT, PREKO TRI DESETLJEĆA NOSITE CRNINU ZA SINOM KOJI JE IMAO SAMO 20 GODINA KADA JE POGINUO OD NEPRIJATELJSKOG METKA UOČI VRO „BLJESAK“! KADA VAM JE NAJTEŽE NOSITI TUGU?
„Noći su mi najteže, kao da je bilo jučer, čujem njegovu omiljenu pjesmu o majci koju bi zapjevao kada bi zasvirala na našem malom radiju. Ne znam što bi dala da moj Davor opet otvori naša vrata i da se na njima pojavi njegov vedar lik i široki osmjeh „dječaka“ i odraslog čovjeka koji je bio spreman dati život za svoju Domovinu. Sanjam ga godinama i ponekad poželim da taj san traje satima, što duže, kako bi bila uz njega – govori kroz suze, majka Nada.“
1.svibanj 1995. POSEBNO JE „UREZAN“ U VAŠE SRCE KAO NAJTUŽNIJI DAN VAŠEG ŽIVOTA, STIGLA JE DO VAS VIJEST KOJU NIKADA NISTE ŽELJELI ČUTI I NISTE JU MOGLI PRIHVATITI. NITKO OD KOLEGA S POSLA ILI OBITELJI, NEKOLIKO SATI OD TRAGEDIJE, NIJE IMAO SNAGEPRIOPĆITI VAM VIJEST O TEŠKOM RANJAVANJU DAVORA !?
„ Moj Davor je bio jako privržen k meni, čini mi se čak najviše od mojih četvero djece, bili smo jako povezani kao majka i sin! Nikada neću zaboraviti taj nesretni dan…slušala sam vijesti na radiju sa velikim uzbuđenjem o svakoj informaciji sa Novljanskog bojišta znajući da je tamo Davor sa svojim specijalcima iz legendarnih „Omega“ kojima je zapovijedao iskusni zapovjednik Hamdija Mašinović uz kojega su dečki osjećali veliku sigurnost i povjerenje. No, govori Nada u jednom trenutku njegov se radio bez ikakvog razloga ugasio ! Znala sam iste sekunde da je to nekakav „znak“, niti ne pomišljajući da je to najcrnja vijest moga života…Moj Davor, kako sam kasnije saznala , bio je u sanitetskom helikopteru sa liječnikom i medicinskom sestrom koji su se borili za njegov život. Nažalost, moj Davor nije izdržao teško ranjavanje.“
KAKO UOPĆE KAO MAJKA PRIHVATITI TAJ BOLAN TRENUTAK KADA VAM KAŽU TU STRAŠNU ISTINU DA STE ZAUVIJEK OSTALI BEZ SINA!?
„Taj se dan i trenutak jednostavno ureže u vaše srce i dušu, za čovjeka staje život, a tijelo obavije neopisiva bol…Nisam željela prihvatiti istinu, da je to baš moj Davor. Od šoka sam doslovno zanijemila…Tek sam sutra saznala da je u Gornjem Kovačevcu ranjen srbočetničkim dum-dum metkom i da je umro u helikopteru prilikom spašavanja u Novskoj. Jednostavno ne želite prihvatiti istinu jer je od 1992.- do 1995.godine prošao sa svojim dečkima najteže vojno redarstvene operacije od Velebita, Dubrovnika i ostalih ratišta. Uvijek mi se je vraćao i nakon ranjavanja prilikom jedne akcije a onda odjednom više ga nema…izgubio je život u neposrednoj blizini svog rodnog Bjelovara.“
KAŽETE DA JE GUBITAK SINA, STANJE, KADA SE ŽIVOT POTPUNO ZAUSTAVI A TUGA ZABLOKIRA I PSIHU I ŽIVOT. VIŠE NIKADA U ŽIVOTU NISTE OSOBA KOJA JE BILA DO TOG KOBNOG DANA !?PROŠLO JE PUNO TUŽNIH GODINA, SVE JE MANJE ŽIVIH RODITELJA NAŠIH POGINULIH VITEZOVA, ŠTO VI KONKRETNO, GOSPOĐO NADO, OČEKUJETE OD BUDUĆNOSTI?
„Moram priznati da me je strah od budućnosti , strah me je da neće imati tko obilaziti grobove naše poginule djece, da će biti zaboravljeni naši sinovi i kćeri koji nisu imali mladosti, vjenčanja i svoju djecu. Ti mladići dali su sve za našu Domovinu Hrvatsku, a danas svjedočimo da je na obljetnicama tragičnih događaja sve manje ljudi a posebno učenika koji bi trebali znati više o stvaranju Hrvatske u kojoj danas slobodno živimo, zahvaljujući mladosti, koja je dala najsvetije…“
VI STE I PREDSJEDNICA UDRUGE POGINULIH RODITELJA BJELOVARSKO – BILOGORSKE ŽUPANIJE. REDOVITO OBILAZITE GROBOVE SVIH POGINULIH BRANITELJA U BJELOVARU I BJELOVARSKO- BILOGORSKOJ ŽUPANIJI, PALITE SVIJEĆE, POLAŽETE CVIJEĆE I NA SVIM STE MISAMA ZADUŠNICAMA ZA NJIHOVE NESRETNE DUŠE. IMATE LI VIŠE SNAGE ZA OVA TUŽNA HODOČAŠĆA ?
„Tuga me je potpuno slomila, samo mi još dragi Bog i moja dječica daju snagu da životarim, dan po dan do konačnog odlaska k voljenom sinu u Kraljevstvo nebesko.“
ČESTO SE SUSREĆETE SA „DEČKIMA“ ,SUBORCIMA IZ LEGENDARNIH OMEGA KOJI SU BILI SA VAŠIM DAVOROM OD 1992. DO 1995. GODINE, DANAS SU TO ODRASLI LJUDI UZ KOJE KORAČAJU NJIHOVA DJECA PA ČAK I UNUCI. KAŽETE, DA SI ČESTO ZAMIŠLJATE KAKO BI BILO LIJEPO DA JE VAŠ SIN DANAS NA NJIHOVOM MJESTU.
„Da, često si postavljam brojna bolna pitanja, nažalost, odgovora od nikoga i nikada, najtužnije su duge neprospavane noći kada svi oko Vas spavaju. Molim Boga da što prije svane novi dan kada mi dolaze djeca, unučad i praunučad. Oni su danas moja jedina životna utjeha - govori majka Nada!“
BRIŽNO ČUVATE SVE SINOVE FOTOGRAFIJE I STALNO SE VRAĆATE KROZ NJIH NA OBITELJSKE USPOMENE, NO, JEDNA VAM JE POSEBNA.KOJA I ZAŠTO!?
„Moja najstarija unučad, Ivana i Danijel, bili su miljenici „uje Dade“, taj gubitak i na njih je ostavio duboki trag kao i na Davorovog oca Ivana. Mala Ivana i Danijel su bili na svečanom otkrivanju spomen obilježja na mjestu tragične pogibije ujaka i upravo oni su imali čast da otkriju spomen ploču svom ujaku Davoru.“
DA LI STE OPROSTILA UBOJICI VAŠEG SINA KAO MAJKA I KAO VJERNICA!? KOJA BI BILA VAŠA PORUKA MONSTRUMU KOJI JE ODUZEO ŽIVOT VAŠEM DAVORU U SITUACIJI KADA BI SLUČAJNO STAJAO PRED VAMA?
„Teško je odgovoriti na to pitanje koje mi je puno puta postavljeno…a moj odgovor je uvijek isti :“ KRŠČANSKI JE OPROSTITI, ALI DUŠA NEMOŽE NIKADA OPROSTITI UBOJICAMA I DOK SAM GOD ŽIVA“, poruka je majke Nade, koja će, kako kaže do posljednjeg daha biti zavijena u crno.“
Napisala: Dubravka Vukoja
Fotografije: Arhiva Nade Hegedić i D.V.
Članak je financiran sredstvima poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za medije.
