INTERVJU – dr. Vesna Oršulić, ratna liječnica

Domovinski rat, za sve dragovoljce i sudionike rata je sigurno najvažniji dio života koji se pamti do najsitnijih detalja, posebno u situaciji kada shvatite da je i Vaš i život mladog ranjenog čovjeka isključivo u Vašim rukama.

Nitko nije bio spreman za rat, pravi rat pokraj nas na prvoj  liniji bojišta, koji smo do 1991. gledali u različitim  stranim filmovima.

Mlada Zagrepčanka, dr.Vesna Oršulić, sa samo 27 godina, donijela je životnu odluku, uključiti se u obranu Domovine.

• Dvanaestog prosinca 1991.pristupate kao dragovoljka u Sanitet 100-te, zagrebačke brigade HV-a na zapadnoslavonsko bojište. Sigurno je zanimljiv taj početak Vašeg ratnog puta, čega se posebno sjećate iz tih prvih dana ?

1991. počela sam stažiranje u Klinici za traumatologiju kao tek završena liječnica i vrlo se teško nosila sa pričama ranjenika koji su redovito izvještavali o nedovoljnom broju medicinara na prvoj liniji i o puno izgubljenih života jer nitko nije znao pružiti niti prvu pomoć, zaustaviti krvarenje ili podvezati ranu. Kap je prelio mladi vukovarac koji je ostao bez obje ruke i obje noge, ali imao je najčarobniji i najzahvalniji pogled na svijetu. Svako jutro na viziti on je nama dizao moral jer se radovao istinski životu prošavši kroz pakao. Uz vrhunske kirurge ja kao stažistica nisam imala što raditi na klinici, a u Ministarstvu obrane nisu željeli niti čuti za moj odlazak na ratište jer kao nisu dobri uvjeti za žene. Pa za koga su bili dobri? A ipak su naši momci hrabro odlazili i bez adekvatne odjeće i bez naoružanja. Dečki iz Satnije Štrasera koji su pripojeni 100. Zagrebačkoj brigadi na prethodnom terenu imali su gubitak od pet suboraca i shvatili su da im treba liječnik, odnosno da slavni Mačak padobranac gospodin Zlatko Brozinčević ne može sve riješiti s jednom torbom prve pomoći iz drugog svjetskog rata.

Prijateljica koja je tada radila na HTV saznala je za jedno sanitetsko vozilo, malog Maltezera i ja sam 12.12. krenula pa što bude. Početak je bio strašan, dečki su htjeli Doka, a ne Dokicu, ponašali su se prema meni kao ženi na brodu, nesreći jednom riječju, sve do dolaska prvog ranjenika. Od tada do danas svi ti dečki bili su spremni položiti svoj život braneći moj kao i Hrvatsku I na tome sam im neizmjerno zahvalna. To su prijateljstva za čitav život.

•  Doktorice Oršulić, Vi ste imali pred sobom izbor, ostati i braniti Hrvatsku ili otići u sigurnost neke od Europskih zemalja. Niste puno razmišljali, odabrali ste rat ne razmišljajući o vlastitom životu. Kako danas, tri desetljeća nakon rata razmišljate o toj Vašoj mladenačkoj odluci života?

Bila sam mlada, ali i zahvalna, ovaj narod je omogućio moje školovanje, pa gdje bih trebala biti ako ne uz njih. I danas bih učinila isto, ali danas pokušavam gdje god imam priliku isticati da rat nikad ništa trajno ne rješava. U ratu plaču majke na obje strane.

• Doživjela ste puno dramatičnih scena na ratištu. Gdje i kada Vam je bilo najteže !?

Svatko ima najgore ratište, pa tako i ja.

Pozvana sam pomoći kolegama koji su držali položaj u Sunji. Tada su mi demobilizirali vozača i tjelohranitelja i našla sam se potpuno sama s novim nepoznatim suradnicima, ljudima koje sam prvi puta vidjela u životu, a dovedena u situaciji da im moram vjerovati. Moji Štraseri bili su dragovoljci i bili su drugačiji od mobilizirane vojske, ali o tome drugom prilikom. Znači u novom vozilu s novim vozačem i tehničarem vozim se na skeli sa tri strane okružena vodom, a sa četvrte strane je neprijatelj. Stigli smo bez direktnog pogotka koji je uslijedio čim smo došli u bazu, upravo u vrijeme ručka. Začula sam već dobro poznati fijuk eksplozivnog tijela i odmah zalegla. Kuhar i njegova dva pomoćnika nisu, granata je pala ravno u veliki lonac I usmrtila sve troje.

A često su me dečki zezali da sam najbrža u zalijeganju, a moram vam reći da mi je to nekoliko puta sačuvalo glavu.

• Rat je promijenio našu generaciju u psihičkom i u  fizičkom smislu, nismo osjećali ni bol ni strah u sebi, imali smo pred sobom viziju lijepe, bezbrižne i sigurne zemlje za nas i naše obitelji. Ovih dana ponovno se živo prisjećamo Vukovara, najveće tragedije iz Domovinskog rata.Što za Vas osobno znači Vukovar !

Već sam spomenula Vukavarca ranjenika, a danas me za Vukovar vežu kako sjećanja tako i živi ljudi. Tamo je moja kolegica također ratna liječnica Jadranka Ban, tamo je spisateljica Tanja Domazet, a i Udruga Multiple skleroze s kojim izvrsno surađujem. Pokušavam i danas učiniti najviše što mogu kao liječnik I još više kao čovjek.

•  Da li biste i danas, ponovila isto kao mlada dragovoljka i braniteljica 1991. godine?

Teško mi je odgovoriti. Ponovno bih pomagala ljudima koji pate, ali dnas sa sigurnošću znam da rat nije riješio sve silne nepravde kako smo se mi to nadali. I da na toleraniciji i uvažavanju ljudskih prava imamo još jako puno posla.

• Danas sa obitelji živite u Novoj Gradišci, radite u struci i pišete zapažene i rado čitane knjige. Što kažu Vaša djeca, pretpostavljam, da su jako ponosna na činjenicu da im je majka bila dragovoljka Domovinskog rata? Predstavite nam i svoju obitelj?

Da, ja sam velika sretnica jer ima četvoro djece. Dvije kćeri i dva sina. Zovem ih mercedesima jer su do sada bar tako trošili, šalim se naravno. Martina najstarija ima 28 godina, socijalna je radnica i radi u Kaznionici Požega te ide mojim stopama jer je upisala dodatni studij za Gestalt psihoterapeuta. Ona je prva dala vjetar u leđa i odobrenje za moju prvu knjigu “Moja ratna priča”.

Krešimir ima 27 godina I radi kao professor kineziologije u Opatiji.

Zvonimir je diplomirani trubač, ima 25 godina i trenutno je na Erasmus + u Finskoj.

Najmlađa Petra ima 20 godina i treća je godina  studija novinarstva u Zagrebu.

• Autorica ste nekoliko knjiga.Koja je tematika vašeg pisanog stvaralaštva. Da li je to         ratna tematika ili neki drugi sadržaji ?

Prva knjiga je Moja ratna priča, znači kratke crtice iz rata.

Druga knjiga je Priče iz ordinacije i poneka erotska gdje sam pokušala terapijskim pisanjem olakšati težak i naporan rad liječnika obiteljske medicine, a u trećoj “Spašavala sam brak, a spasila sebe” progovaram o partnerskoj i bračnoj problematici i ispada da mi za to treba više hrabrosti nego 1991. Godine. Danas je to jedna od tabu tema.

•  Kakav je danas Vaš stav o odnosu mjerodavnih institucija prema braniteljima, prema Vašim suborcima i prijateljima sa kojima ste ostala u kontaktu nakon rata ?

Sustavno mislim da je donio više štete nego koristi.

Da biste ostvarili neka prava trebali ste biti bolesni, a ne raditi najviše što možete. To je bila sustavna pogreška koja se najviše obila o glavu samim suborcima.

Mi smo ljudi po tome što nešto stvaramo i kreiramo kad nam to oduzmu sve smo manje ljudi, nažalost.

• Doktorice Oršulić, pretpostavljam da ste dobitnica brojnih priznanja za Vaš nesebičan doprinos u obrani Domovine Hrvatske . Koja su to, koja biste izdvojila i Vama posebno draga!?

Imam spomenicu od prvog Predsjednika Franje Tuđmana i bila sam na prijemu za 30. Objetnicu 100. Brigade kod aktualnog predsjednika I to je to.

• Što biste na kraju razgovora poručila mladim ljudima u Hrvatskoj koji nisu bili ni rođeni prije 30 godina ?

Poručila bih im da uče i razvijaju sebe kao ljude, to će ih onda dovesti do ljubavi prema obitelji, domovini ali i cijelom svijetu jer svi smo mi Božja stvorenja, stvoreni na njegovu sliku i priliku.

• Koju biste uputili posebnu poruku za sve branitelje, čiji broj se drastično smanjuje zbog brojnih dijagnoza koje su nastale kao posljedica ratnih strahota i trauma! Vi ste sa svojim suborcima u stalnom kontaktu, možemo često čuti od njih da se osjećaju zaboravljeni od društva uopće, sada, kada im je potrebna pomoć u svakom obliku?

Ja sam kroz rad u obiteljskoj medicini, a još više kao Gestalt terapeut naučila svjesno odustajati od očekivanja. To je jedini put u zdrav i sretan život. Neispunjena očekivanja dan za danom uništavaju naše branitelje koji od njih ne mogu odustati. Ako me pitate jesam li ja razumjela drugi svjetski rat, odgovaram jasno i glasno, ništa nisam razumjela, kao što ne razumijem niti što se sada događa s Ukrajinom i Gazom. Tko normalan može razumjeti rat? Zato su očekivanja tako razorna po one koji ih očekuju jer su bili spremni dati ono najveće što imaju – svoj život, a danas im to ne priznaju na način kako bi to oni željeli.

Napisala: Dubravka Vukoja

 Članak je financiran sredstvima poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.