Zdenka Čorkalo, ratna liječnica

Neoprostivi novinarski životni grijeh bi bio propustiti razgovor sa legendarnom ratnom liječnicom Zdenkom Čorkalo, koja je po mnogo čemu toliko posebna i različita od ljudi na ovoj planeti da ju uopće ne možemo  usporediti sa niti jednim čovjekom sadašnjosti. Razgovarati sa ženom koja je u jednoj osobi istovremeno : ratnica, dragovoljka - hrvatska braniteljica, liječnica, majka a koja je na ratištima Hrvatske i Bosne i Hercegovine provela punih 5 godina u 8 ratnih bolnica. Zdenka  broji i četiri desetljeća bolničkog staža do umirovljenja u KBC-u Split. Novinarka i urednica emisije „Nadom nošeni“ na Radio Mariji, humanitarka i spisateljica, majka sina Stipe i kćeri Jeronime, istraživačica povijesnih istina, do najdraže joj životne uloge - kako ponosno ističe - biti baka. Baka, koja sada pokušava nadoknaditi  izgubljeno vrijeme koje joj je „ukradeno“ za vrijeme rata, dok je bila uz teško ranjene i umiruće branitelje, kada je  ulogu majke  preuzeo suprug Ante.      
         .

• Kao ugledna liječnica, specijalistica anesteziologije i reanimatologije u Splitskoj bolnici mogla ste ratne strahote i stradanja po okupiranoj Hrvatskoj pratiti kroz različite medije u sigurnoj „bazi „ u Splitu kao i Vasi brojni kolege , kolegice i poznanici. Međutim Vaš nemirni duh , domoljublje i hrabrost su nadjačali strah i neizvjesnost na ratištu. Sigurna sam da su i Vas kao i mene tih ranih devedesetih pitali : „Zašto, ideš u rat, rat nije za žene, on je za muškarce…budi dama, gospođa, žena i majka!?“ Donijela ste životnu Odluku, prijaviti se u ratnu bolnicu Hrvatske ratne mornarice, odabrali ste put na kojemu je svakodnevno smrt bila bliže čovjeku od života. Lagodan gradski obiteljski život zamijenila ste sa ratištem, pucnjavom i eksplozijama, teško ranjenim suborcima i grubim terenskim uvjetima života !? Pitanje, koje ste čuli nebrojeno puta- zašto, Zdenka?
• To sam jednostavno ja, Zdenka Čorkalo! U mojim genima od najranijeg djetinjstva je takav odgoj, obitelj i Domovina su svetinja. Živo se sjećam  i nemirnih studentskih dana - Hrvatsko proljeće 1971., studentica prve godine studija medicine u Rijeci. Kolege sa studija su u zatvoru zbog svoje vjeroispovijesti i nacionalnosti, izbačeni su s fakulteta, a nakon izdržane kazne neki nisu izdržali život i nažalost izabrali su smrt od svoje ruke!? Tada sam i ja zaradila svoj biljeg : ništa nisam zaboravila od tih krvavih događaja.
• 1990. i 1991. godina, vrijeme kada konačno opet možeš javno reći, tko si i što si, osjećaš u sebi zov Domovine! Da nije bilo podrške i razumijevanja, mojeg supruga Ante, sveučilišnog profesora , koji mi je dao obećanje i zavjet preuzimanja odgoja oko djece, ja sigurno ne bi mogla među Splitske dragovoljce. Rat se za mene i moju generaciju dogodio iznenada, to je bio šok za sve nas jer nas nikada nitko nije učio rukovati oružjem, boriti se protiv snažnog  podlog osvajača i zločinca, koji je imao suludi plan : poubijati Hrvate i razoriti našu Domovinu !
   
• Tijekom Domovinskog rata  Vaša  memorija bilježila je sav užas i doživljaje na ratištu, koje posljednjih godina „ vadite iz sjećanja“ i zapisujete u autobiografske knjige simboličnih naslova : Fratar, Vila Velebita, Tvrdoća iza pravednosti…. samo su neki od ukupno 17 naslova, koje ste napisali. Ratne bolnice  u Dubrovniku, Stonu, Pločama, Neumu, Tomislavgradu, Livnu, Rami, Mostaru i Novoj Biloj kroz 5 godina, ostavile su u Vašem životu duboke tragove.
• Kada Vam je bilo najteže u ratu, možete li posebno odvojiti neki događaj?
•  Zahvaljujući Božjem daru, sjećanja i pisanja, i taj događaj sam opisala u jednoj od mojih knjiga! Nova Bila, strašan je osjećaj kada znaš da si u potpunom neprijateljskom okruženju, da si na dlanu neprijateljskim koljačima i ubojicama i kada znaš da je za njih ljudski život, samo jedan metak manje. Priznajem, nisam bila hrabra, sjećam se živo prof. dr. Slobodana Langa koji je bio u prvom transporteru, izložen čistoj smrti. Divili smo mu se!
• Drugi najteži trenutak bio je u Rami, gdje je bio probijen šumski blatnjav put prema Tomislavgradu na kojemu se je naš sanitet prevrnuo nekoliko puta. No, najteže je bilo kada trebaš hitno zbrinuti mladića sa prostrijelnom ranom u glavi a ne možeš doći do bolnice zbog laži i licemjerja takozvanih mirovnih snaga UNPROFOR-a koje su na ratištu bile samo hladne bijele figure nečije politike a ne zaštita koja nam je bila obećana. Najtužniji životni  trenuci bili su mi kada si uz branitelja koji ti umire na rukama, a ne možeš mu pomoći jer fizički ne možeš doći do bolnice.
• Ljudi se čudom čude, kada kažem, da je u nemogućim uvjetima ratnog pakla Nove Bile bilo i dobrote, to su bili naši fratri i svećenici, koji su nas tješili, ispovijedali i davali nadu- ističe Zdenka!
   
• Vi ste braniteljica, dragovoljka i majka sa posebnom moralnom ljudskom vertikalom, dobrote i poštenja. Mene je posebno impresionirala jedna vaša rečenica :“Nismo gospodari života ali jesmo gospodari sijećanja“, kao i „ Ima jedna osobina u meni koju mi je dao Bog, da imam svoj čvrsti stav i odlučnost i nikada me u životu nitko ničim nije mogao uvjeriti u nešto drugo, možda amoralno i koristoljubivo”! Kako, danas žive Hrvatski branitelji u Hrvatskoj!?
• Susrećem oko sebe, na svakom mjestu brojne nezadovoljne i bolesne branitelje. Mi iz rata smo svi braća i ponekad me savlada tuga zbog stanja u kojem su se nezasluženo našli. Stariji smo, bolesniji i sve teže podnosimo psihičku i fizičku bol, nepravde oko rješavanja braniteljskog statusa ili invalidnosti a tu je i strah od preranog odlaska na drugi svijet. Uvijek tješim moje suborce riječima prividne utjehe: „Imati pravo, ne znači imati i prednost…
   
• Svakoj braniteljici i branitelju potreban je neki vid terapije kako bi potisnuo ratna sjećanja i doživljaje sa kojima liježe i sa kojima ustaje. Što biste Vi savjetovala kao liječnica i braniteljica?
•  Moja terapija je najbolja na svijetu, govori, ratna heroina, Zdenka Čorkalo : brinem o mojim unucima, volim se družiti, razgovarati i smijati  sa djecom jer je to savršen mali svijet, bezuvjetne ljubavi, smijeha i veselja a kroz njih želim nadoknaditi 5 ratnih godina bez mojih mališana, Stipe i Jeronime i 40 godina provedenih u Kliničkoj bolnici u Splitu.
• Kada nisam sa djecom onda pišem jer imam toliko različitih autobiografskih tema, da mi se čini da nikada neću prestati pisati u životu. Imam veliki krug  čitatelja mojih knjiga, koje su svojevrsni  dokumenti i istiniti zapisi o životu i vremenu naše ratne generacije koja je stvarala Domovinu Hrvatsku. Želim ukazati na oholost birokracije, na siromaštvo materijalnog bogatstva, na duhovnu uzlaznicu, ulaznicu u svijet nedostupan bogatima.
   
• Snašli ste se i kao izvrsna radijska novinarka, kao da Vam je to bio posao cijeli život ?
•  Da, otkako ne radim u bolnici, vodim emisiju na Radio Mariji pod simboličnim nazivom „Nadom nošeni“, ugošćujem liječnike specijaliste koji prema određenoj temi na jednostavan način slušateljima pojašnjavaju bolest, simptome bolesti i načine liječenja. Uvijek nastojim ohrabriti bolesne ljude, razbiti stereotipe kako se ništa ne može, kako je sve gotovo i nema pomoći. Zašto to radim, nastavlja Zdenka, zato što mislim da se na sve načine treba vraćati dug znanja i dug nade kao što smo i mi sami bili i još uvijek jesmo tješeni i nadom nošeni. Često nas je u životu tuđa vjera spasila- zaključila je na kraju razgovora, ratna liječnica, Zdenka Čorkalo.

Napisala: Dubravka Vukoja

 Članak je financiran sredstvima poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.