INTERVJU: Stanka Kezele Krog

S iskrenom zahvalnošću i pijetetom objavljujemo zadnji intervju s legendarnom ratnom liječnicom dr. Stankom Kezele Krog, s kojom sam razgovarala u studenom 2022. godine. Nažalost, samo mjesec dana kasnije ta izuzetna žena, braniteljica i dragovoljka Domovinskog rata, preselila je u Vječnost među svoje branitelje. Duboko se nadam da je tamo, daleko od patnji i nepravdi ovozemaljskog života, naša Stanka pronašla svoj zasluženi mir.

Na uobičajeno stereotipno pitanje, koje nas prati od prvih koraka života: „Koga najviše voliš na svijetu?“, prijatelji i znanci ratne liječnice i dragovoljke Domovinskog rata Stanke Kezele Krog, obično dobiju najneobičniji odgovor: branitelje, Hrvatsku i moje pacijente.

Stanka Kezele Krog djetinjstvo i školovanje provela je u Delnicama, a zatim upisala Medicinski fakultet u Rijeci kojeg je završila s najvišim ocjenama, sa sjajnim preporukama profesora  Fakulteta. S takvom diplomom bila su joj otvorena vrata brojnih ambulanti diljem Hrvatske, no Stanka se odlučila vratiti u rodnu Liku i zaposliti u ambulanti u Ravnoj Gori.

Stanka je rođena 4. svibnja 1957. godine u Brod Moravicama u Gorskom Kotaru, u uglednoj katoličkoj obitelji, od oca Ivana i majke Marije Kezele. Do Domovinskog rata živjela je u obiteljskoj kući s roditeljima.

• Vrlo rano ste osjetili svoje domoljublje prema Hrvatskoj i to u vrijeme komunizma, kada se je pod povećalom pratio Vaš rad, kretanje i ponašanje.

Nikada nisam zaboravila što su mi pričali moji djed, baka  i roditelji. Dobro sam upamtila da su mnoge hrvatske obitelji protjerane sa svojih ognjišta preko noći, za trag mnogih obitelji nikada se nije saznalo kako su i gdje završili. Nažalost, brojnim vrijednim i poštenim Hrvatima su  spaljene i kuće da ne ostane nikakvi trag iza njih. Ljudi su odlazili u svijet s malom djecom i osnovnom odjećom, ostavljajući stoku na livadama, samo kako bi spasili goli život .

Ta nepravda i ljudska mržnja prema nedužnom čovjeku ostavili su duboki trag u mojoj duši, ali i inat da neće nikada slomiti moj identitet i porijeklo!  Jedan jedini razlog takvog vandalizma prema susjedima i prijateljima bio je taj što su ti nesretnici bili Hrvati, Hrvati kao i ja. Uvijek sam ponosno isticala svoje porijeklo i nacionalnost, čak i u vrijeme kada je to bilo vrlo opasno u komunističkom režimu –  ističe Stanka. Visoko uzdignute glave, puna ponosa i prkosa podnosila sam neugodna dobacivanja, mržnju i vrijeđanja lokalnih nacionalista, srpske nacionalnosti.

• Ratne 1991.godine, dragovoljno ste se kao mlada liječnica priključili u 138. Riječku brigadu s kojom odlazite na sva ratišta u Lici. Stanka, koja su Vaša najsnažnija sjećanja iz ratnih dana? Kako su reagirali Vaši roditelji na Vašu odluku, s obzirom da ste im jedina kći?

Moram priznati da je rastanak bio zaista težak, posebno s majkom, jer nismo znali hoćemo li se ikada više vidjeti, bili smo svjesni da je rat nešto strašno i da je moj život svaki dan u opasnosti. Svi smo se mi dragovoljci Domovinskog rata prvi puta, potpuno neplanirano, našli na ratištu s nepoznatim ljudima i na nepoznatim mjestima bili svjesni da je s druge strane neprijatelj i da možeš poginuti… Moji roditelji su znali da me je teško odgovoriti od onoga što čvrsto odlučim, tako da im je jedini izbor bio prihvatiti moju odluku.

• Načelnik saniteta 138. brigade HV-a, doktor Josip Kezele, inače Vaš pretpostavljeni, kaže da ste bila jako pozitivna i druželjubiva liječnica koja je na Ličkoj fronti stvarala relaksirajuću vojnu atmosferu među braniteljima?

I inače sam u životu smirena i vedra osoba, ali u ratu sam se zbog teških situacija u kojima su se našli moji prijatelji i suborci, zbog ranjavanja ili smrti bliskog prijatelja, često našla u situaciji da sam bila i ratni psiholog. Strah i neizvjesnost bili su dio naše svakodnevnice, rat nas je sve iz temelja promijenio! Posebno sam ponosna što je moje ime upisano i u ratni put elitne brigade Tigrovi, uz čije sam ratnike sudjelovala u svim akcijama Južnog bojišta. I danas, svakodnevno živim s ratnim strahotama, ranjenim suborcima, kojima sam spasila život i koje danas susrećem kroz život, ali i s onim dečkima kojima nisam mogla pomoći zbog teških ranjavanja.

Živo pamtim njihove zadnje poglede, usta koja žele reći posljednju rečenicu i klonulu ruku… Ti pretužni trenuci su me kao ženu i liječnicu potpuno psihički i fizički slomili. Naši branitelji, dragovoljci obrambenog Domovinskog rata, zaslužili su svi, svi do jednoga da budu heroji svijeta i da žive sretno i dostojanstveno do kraja života zbog svih svojih zasluga i ranjavanja u ratu, a ne da danas pojedinci razmišljaju o suicidu i beznađu novog dana, zbog neimaštine i pukog preživljavanja.

Nikada nisam osjećala strah, hoću li preživjeti, ili što će biti sutra sa mnom. Imala sam jasni cilj pred sobom, spasiti što više ranjenih boraca i sačuvati glavu.

• U Domovinskom ratu bilo je vrlo malo liječnica-dragovoljki. Što Vi danas osjećate osobno, ali i kao liječnica, koja je u svakodnevnom kontaktu s oboljelim braniteljima, imaju li branitelji u našem društvu  status kakav zaslužuju?

Za svoj doprinos i hrabrost u Domovinskom ratu, odlikovana sam Odlikovanjem skupštine Hrvatske liječničke zajednice Rijeka te Spomenicom Domovinskog rata, zbog čega sam vrlo ponosna, ali istovremeno i nesretna kada vidim kao liječnik i kao suborac, koliko tuge, gorčine i razočarenja nose u sebi ljudi koji su stvarali Domovinu Hrvatsku! Mnogi od njih nemaju ni  riješen status i materijalno pitanje da barem mogu živjeti život dostojan čovjeka.

Zar nije apsurdno, da su američki vojnici u svojoj zemlji heroji, a nisu oslobađali svoju zemlju, već ratovali na drugim kontinentima zbog ekonomskih i političkih interesa? Nažalost, neki branitelji nemaju ni zdravstveno osiguranje, ali nikada nitko od njih nije otišao iz moje ambulante da mu nisam pružila liječničku pomoć i dala potrebne lijekove, bez obzira na krutu birokraciju. Nastojim na različite načine pomoći braniteljicama i braniteljima, pa tako aktivno sudjelujem u svim humanitarnim akcijama prikupljanja pomoći za siromašne branitelje koje organizira Udruga braniteljica „Žene u Domovinskom ratu“ Bjelovarsko-bilogorske županije, čija sam i ja članica - zaključila je Stanka Kezele Krog.

• Nakon 4 godine provedenih na ratištima diljem Hrvatske, 1994. godine, zbog boljih uvjeta rada, javili ste se na natječaj Doma zdravlja u Velikom Grđevcu. Kao mlada ratna  liječnica i dragovoljka Domovinskog rata napuštate Gorski Kotar i dolazite u Bjelovarsko-bilogorsku županiju, u Općinu Veliki Grđevac. Pacijenti i mještani su Vas toplo prihvatili, posebno braniteljska populacija, koja je u Vama gledala sestru, prijatelja i liječnika, osobu kojoj su se mogli obraćati 24 sata.

To je moj drugi najdraži dom. Tu sam upoznala mog životnog partnera Tomicu Kroga. Živjeli smo divan obiteljski bilogorski san, dvoje mladih intelektualaca, punih razumijevanja jedno za drugo. Taj miran obiteljski život trajao je sve do 2013. godine kada se za mene „srušio sav moj svijet“, umro je moj najbolji prijatelj, „brat“, „dijete“ i suprug. Nažalost,  nikada nisam postala biološka majka, ali sam zato - kaže doktorica Stanka - sve branitelje koji nisu imali svoju obitelj i koji su živjeli u teškim životnim uvjetima smatrala svojom djecom, pomažući im na različite načine.

 Najviše me  boljelo, kada bih čula od nekih pacijenata da su branitelji pijanci jer si popiju pivu pred lokalnom trgovinom. Naravno da sam oštro reagirala na takve osude, jer se nitko nije pitao kakve psihičke traume i ratove proživljavaju u sebi ti branitelji, i  da im je ta piva, možda i hrana za cijeli dan jer nemaju nikakvih primanja za priuštiti si nešto više.

Žalosna je realnost, nastavlja Stanka, da mnogi branitelji još uvijek, 30 godina iza rata žive od opskrbnine s kojom jedva spajaju početak i kraj mjeseca. Uglavnom nose staru iznošenu poklonjenu odjeću i obuću i žive u straćarama. Nemaju više ni snage ni volje obilaziti vrata različitih komisija u kojima sjede ljudi koji su rat vidjeli samo na fotografijama! Upravo ti heroji, dragovoljci Domovinskog rata s prvih linija ratišta su moja subraća kojima pomažem na različite načine i to me kao ratnu liječnicu i dragovoljku ispunjava.

Svi smo mi branitelji trebali dobiti više od naše države, pogotovo mi Gorani, ali i svi drugi… S nama su kratko bili i naši Medved i Norac, hrabri mladi domoljubi, danas generali, koje je nažalost politika odvukla u neke „uzvodne“ vode, pogotovo generala Tomu. Tisuću puta sam mu htjela prići na nekoj od obljetnica i istresti svu istinu, sav jad i „čemer“ nas koji smo bili prvi… ali sam se ipak nekako suzdržala, govori liječnica - doktorica Stanka.

• Doktorice Stanka, kako Vas od milja zovu Vaši branitelji, kada danas razmišljate o ratu i sudjelovanju u tim povijesnim danima za Hrvatsku, ima li neko pitanje koje Vas prati kroz cijeli Vaš život?

Svaka smrt koju sam proživjela kao žena i liječnica za mene je tragedija koju i dan danas nosim u srcu i duši. Živo se sjećam jednog  od brojnih tragičnih događaja, 1993. godine, kada je vojni kamion naletio na minu. U toj nesreći troje mladića je poginulo, a pet ih je bilo teško ranjeno… Užas, užasa a nikome ništa nisu bili krivi ti dečki, samo su branili svoju domovinu od srbočetnika, belih orlova i domaćih izdajnika - dojučerašnjih susjeda. Pa tako često razmišljam, jesam li možda mogla učiniti i nemoguće da se ipak spasi taj mladi život - pita se suznih očiju, hrabra ratna liječnica, doktorica Stanka Kezele Krog.

Napisala: Dubravka Vukoja

Članak je financiran sredstvima poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.