ZOVU NAS „LJUDI IZ SJENE” - ZRAKOPLOVNI TEHNIČAR U DOMOVINSKOM RATU - DARKO OSLOVČAN

Kako sam postao zrakoplovni tehničar? Gotovo 80 % mladića na prekretnici života iza 8 razreda razmišlja o elementarnoj životnoj odluci, pozivu, sa kojim će se baviti cijeli život. U neposrednoj blizini moje kuće u Grabovnici pokraj Čazme nalazi se poljoprivredni aerodrom gdje sam od najranijeg djetinjstva svakodnevno sa velikim zanimanjem promatrao uzlijetanje i slijetanje manjih poljoprivrednih aviona koji su zaprašivali šume i usjeve. Tehnika mi je bila u „ krvi“, nakon odličnih rezultata na testiranju, upisao sam vojnu tehničku školu u Rajlovcu pokraj Sarajeva - prisjeća se zrakoplovni tehničar Darko Oslovčan iz Moslavine.

Koja su bila Vaša prva iskustva zrakoplovni tehničar? Ima li nešto posebno što biste izdvojili!

• Tijekom školovanja imao sam prilike radno  posjetiti  podzemni vojni aerodrom u Bihaću, a kao odličan kadet u tehničkoj školi tadašnje Vazduhoplovno-tehničke srednje vojne škole (VTSVŠ) imao sam priliku izraziti želju za tri aerodroma u bivšoj državi gdje bih želio službovati. Želio sam Zagreb, Bihać i Cerklje ali mi je određen Bihać! Uvjeti života i rada bili su izvanredni. Dobra plaća i solidni uvjeti života za mladog čovjeka bili su zagarantirani! U Bihaću sam 1987.godine sreo i ljubav života, Hrvaticu Ludmilu, sa kojom sam se oženio i osnovao obitelj.

Dolaze 1990. i 1991.godina, kada se sve odjednom mijenja a čovjek gotovo ne dobiva nikakve informacije. Vi ste kao vojnici profesionalci bili posebno odgajani a vjerojatno zbog toga i posebno pogođeni? Kažete da ste razmišljali, kako pobjeći u Hrvatsku sa svojom obitelji i sa obitelji od supruge. Veliku ulogu u toj misiji odradio je sada pokojni šogor također hrvat, koji je bio u rezervnom sastavu tadašnje milicije i djelovao sa istomišljenicima već kao pokret otpora i imao dobre informacije o neprijateljskim planovima.

• Dolazi do potpune prekretnice 1991.godine. Kao posljedica informativne blokade na području Bihaća prije svega zbog izuzetne važnosti aerodroma informacije o ratu koji je započeo u Hrvatskoj su potpuno prigušene posebno za pripadnike bivše vojske a sve kulminira proglašenjem borbene uzbune u lipnju 1991. godine kada se moj život seli na prostor aerodroma Bihać (tadašnji objekt Klek, a ne Željava kako se danas prezentira) bez mogućnosti odlaska u grad i kontakta sa suprugom…Ne volim se uopće prisjećati tih dana, Slovencima je bilo dozvoljeno otići u Sloveniju a nama Hrvatima ne, bili smo stalno kontrolirani u početku prikrivenu a kasnije sve otvorenije jer su tadašnji zapovjednici postajali sve više svjesni mogućnosti naših diverzija. Životni cilj mi je bio, pobjeći u Hrvatsku i spasiti svoju obitelj. Svaki dan sam tražio priliku i trenutak kako da izađemo iz Bosne i Hercegovine, govori Darko. Oko nove godine i njihovom početku priprema za napuštanje Bihaća uspio sam nekako ostvarivati kontakte u gradu i  zahvaljujući pokojnom šogoru Vinku, dobio sam krivotvorenu civilnu osobnu iskaznicu i u travnju 1992. smo uspjeli potajno napustiti Bihać. Vozili smo se autobusom u nepoznatom pravcu navodno prema Banja Luci kako se kasnije i ispostavilo, kroz šume, kaldrmu, prelazimo most u Bosanskom Šamcu za koji u tom trenutku nismo imali pojma koji je i odjednom ugledam hrvatsku zastavu. Sišao sam iz autobusa , kleknuo i poljubio zemlju! Ono zbog čega sam danas najviše tužan je činjenica da mi u to vrijeme nitko nije prišao ili pokušao prići pružajući slamku spasa na način da me pokuša kontaktirati od strane naših ljudi koji su organizirano pomagali pilotima u uspostavi kanala za osiguranje bijega ako ništa barem za članove porodice, a koliko znam tako je bilo i za ostale zrakoplovne tehničare.

Vaš kum radio je u to vrijeme na aerodromu Pleso, koji Vas je pokušavao zaposliti u struci !?

• Da, na žalost sada pokojni kum Ivica saznavši da sam uspio pobjeći nastojao je pomoći kako meni tako i sebi odnosno zrakoplovstvu jer je znao koliko vrijedim ali nije imao tu moć osim da mi pruža potporu u mojim nastojanjima. Drugi dan nakon dolaska u moje rodno mjesto otišao sam u Zagreb u tadašnje Zapovjedništvo Hrvatskog Ratnog Zrakoplovstva u Maksimirskoj ulici i stavio se na raspolaganje, očekujući poziv u službu…..imam dojam da mi se nije vjerovalo zato što sam radio u jugo vojsci! Stalno su me pozivali na obavijesne razgovore i ispitivali o kolegama pilotima, a na kraju sam čak i službeno dobio pismo sa odbijenicom za ljude mog profila nema potrebe koje i danas čuvam. Kao školovani zrakoplovni tehničar ratnog zrakoplovstva radio sam različite poslove u Zagrebu od industrije keramike, skladišnog radnika do vozača dostave čekajući posao u struci. 1993. godine, ponovno se nakon nebrojeno mnogo puta javljam u HRZ i dobivam...gle čuda...potvrdnu informaciju da se u zakazanom terminu javim na aerodrom Lučko  zbog dolaska nove zrakoplovne tehnike i da je baš dobro da sam se javio, malo sarkazma ali eto tako je bilo. To su bili borbeni helikopteri Mi-24 koje je trebalo prihvatiti i uvesti u operativnu upotrebu HRZiPZO. U prvom trenu sam bio prijavljen kao pričuva u Zrakoplovno tehničkom centru u Velikoj Gorici do ostvarenja formalno-pravnih uvjeta za prijem u djelatnu vojnu službu.
• Moja specijalnost su zrakoplovno naoružanje i oružni sustavi, i tijekom moje profesionalne karijere radio sam na MIG-ovima 21, borbenim helikopterima MI 24, kao i na transportnim helikopterima Mi-8 i Mi-171 Š. Najupečatljiviji trenutak u karijeri je svakako bilo preuzimanje borbenih helikoptera Mi-24. Uz njih je došla i dokumentacija na ruskom jeziku, kojega mi nismo poznavali. Snalazili smo se na sve načine. Ekipa na aerodromu Lučko u čiji sam sastav ušao, imala je 10 ljudi: zrakoplovni mehaničari i oružari te specijalisti za instrumente i specijalisti za radio opremu. Izazovi su bili na svakom koraku i svaki dan a Domovinski rat je bio u punom jeku i morali smo osigurati operativnu upotrebu najmoćnijeg oružja koje je tada HRZ i PZO kupio. Pritisak i stres je bio ogroman i morali smo upregnuti sva svoja opća i posebna znanja  da na siguran, ali što brži način naučimo sebe i pilote kako koristiti tu do tada nepoznatu tehniku.

• Naš je posao inače vrlo odgovoran i stresan, jer sve radnje i postupke koje zrakoplovni tehničar napravi na borbenoj letjelici mora ovjeriti svojim potpisom na temelju čega se daje i ispunjavaju uvjeti za uzlijetanje helikoptera ili aviona. To upravo znači da u slučaju nepravilnog ili nesavjesnog obavlja svojih zadaća uopće nije teško ustanoviti tko je za šta odgovoran. Najgore je kada se dogodi a događaju se otkazi, kvarovi i ono najgore nesreće, a tada život i vrijeme staje. U tom trenutku spoznaje a prostor se „zakrivljuje”. Prvo se razmišlja što je sa životom bilo pilota, posade ili radno ugroženog kolege drugim riječima sa prijateljima ili ljudima koje nezaobilazno poznajete radi osobnosti i specifičnosti samog posla!

Dolazi vrijeme za Vaše umirovljenje, sa čime se danas bavite!?

•  Odlazim u mirovinu kao visoko odlikovani dočasnik HRZ-a (medaljama Bljesak, Ljeto 95, Oluja, Medalja za iznimne pothvate, Spomenica Domovinskog rata i Red hrvatskog pletera) sa činom časničkog namjesnika, ali sam i dalje „zrakoplovac“, izrađujem veliki helikopterski simulator, svojevremeno sam vodio Čazmanski aeroklub „Krila Čazme“ , bavim se dronovima, jednom riječju potpuno sam predan zrakoplovstvu, tehnici, elektronici i informatičkim tehnologijama naravno sve u granicama koje mi obiteljski život čini zaokruženim, a hobije ne guraju ispred obitelji.

Zašto kažete da su zrakoplovni tehničari ljudi u sjeni!?

• Mi tehničari smo ljudi iz sjene, o nama se ne zna gotovo ništa , kaže Darko naglašavajući da sam prva novinarka koja piše o zrakoplovnim tehničarima, ljudima, bez kojih ne može uzletjeti niti jedan helikopter niti avion. Mi smo zapravo uvijek u sjeni ali figurativno se ne misli na pilote nego na sjenu krila ili rotora letjelica, a malo se zna da čak preko 100 ljudi našeg poziva/zanimanja brine o funkcioniranju jedne letačke postrojbe, a za 1 sat leta pilota potrebno je u prosjeku do 45 sati pripreme na različitim razinama tehničkog održavanja. Naravno svi ovi podaci su informativnog karaktera da dočaraju važnost i težinu preuzetih zadaća i obaveza na zrakoplovni-tehničku struku. Običnom čovjeku će svakako biti i zanimljiva informacija da je bit cijelog djelokruga rada zrakoplovnih tehničara rastavljanje i ponovno sastavljanje ispravnih zrakoplova radi preventivnog sprječavanja pojave kvarova i neispravnosti na tehnici.

Što Vas danas čini opuštenim i sretnim!

• Supruga Ludmila i ja imamo danas dvije uspješne kćeri, Ivanu i Antoniju, koje žive u Zagrebu a najveća radost života danas nam je unuk Noa za kojeg volim reći da nam je „update” drugog dijela života!
• Osim obitelji danas me ispunjava i osjećajem zadovoljstva da sam profesionalnu karijeru završio radeći posao koji sam istinski volio i imao tu sreću i privilegiju da ga radim cijeli radni vijek i iza sebe ostavim generacije kolega koje sam obučio i educirao što je ukupno gledano u današnjim vremenima možda i nemoguće pojmiti.

Napisala: Dubravka Vukoja
Foto: Darko Oslovčan

Članak je financiran sredstvima poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.